Umrla sestra M. CELESTINA (Manda) PRANJKOVIĆ

„Zahvalna sam Gospodinu za sve ono lijepo i dobro čime je oplemenio moju narav i što je privuklo njegovu pažnju te je zaustavio svoj pogled na meni i pozvao me u red svojih odabranih duša. …Iskreno sam zavoljela ovu zajednicu i želim u njoj ostati sve do smrti, kako bi što bolje odgovorila na Božji poziv. …Svjesna da me Bog zove…, više ne smijem tražiti sebe nego Onoga kome sam se odazvala. Zato te, Gospodine, molim: Zaposjedni moje srce potpuno i ne dopusti da se u njemu itko nastani.“ (Usp. S. M. Celestina Pranjković: Zamolba za polaganje doživotnih redovničkih zavjeta, Zagreb, 4. svibnja 1982.)

Moglo bi se reći, riječi koje smo netom čuli, a koje je s. M. Celestina zapisala u svojoj zamolbi za polaganje doživotnih redovničkih zavjeta, njezin su kratki životopis. U ovim riječima skriven je jedan jednostavan, ali Bogom i njegovim darovima bogat život, a nadasve Bogu zahvalan. U zahvalnom srcu skrivene su mnoge kreposti kao što su: ljubav, poniznost, radost, otvorenost, odanost i nesebičnost te još mnoge koje je tijekom svoga života s. M. Celestina malo-pomalo usvajala u Božjoj službi.

Rođena je 20. studenoga 1952. godine u Baštini kraj Kotor Varoša u Bosni i Hercegovini, kao peto od trinaestero djece, koje su roditelji dali na svijet. Dvoje je već u ranoj djetinjoj dobi ugledalo nebo, a ostalu su djecu roditelji odgajali u katoličkoj vjeri gdje se molitveni život njegovao od početka. Sestra Celestina bila je na tome dragom Bogu osobito zahvalna. U takvoj obitelji razvijao se sklad, međusobna ljubav i povezanost a nadasve strah Božji. Resila ju je marljivost, odgovornost, ali i radost, vedrina i pjesma. U takvom ozračju rasla je vjera naše Mande, s. M. Celestine i kako sama piše, Bog je na tu neznatnu djevojku svrnuo svoj pogled.

Božji poziv osjetila je oko dvanaeste – trinaeste godine, osluškivala ga u dubini svoje duše, čula ga u molitvi, gledala ga u dobrim primjerima, a osobito je bio glasan kada je čitala životopise svetaca. Svjedočeći o tome, s. Celestina se sa Psalmistom pita: „Što je čovjek, Gospodine, da ga se spominješ?“, i na sebe je primijenila Isusove riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas!“ Povjerovala je toj riječi i krenula.

U Samostan sestara milosrdnica primljena je 3. kolovoza 1974. godine, a godinu kasnije, uoči svetkovine Velike Gospe, započela je novicijat. Privremene zavjete položila je 15. kolovoza 1977., a doživotne 15. kolovoza 1982. godine. Svoj redovnički život provela je u služenju zajednici, najprije u našoj samostanskoj pekari i tu je dužnost vršila jedanaest godina. Mnoge se od nas sestara sjećamo toga kruha – kruha koji su pekle naše sestre. Sedamnaest godina provela je u našem Nacionalnom svetištu pod okriljem Majke Božje Bistričke, a nakon toga tri godine kao sakristanka u Osijeku. Naposljetku, Kuća matica je osim Grubišnog Polja bila prvo i posljednje mjesto njezinog redovničkog služenja.

S. Celestinu je dobri Bog obdario mnogovrsnim darovima koje je ona obilno koristila, kako bi u raznim prigodama razveselila sestre u zajednicama u kojima je djelovala. Gdje god je radila, uvijek je bila spremna pomoći. Ostavljala je svijetli trag i unosila radost svakim korakom.

U vrijeme kada smo svi ostali šokirani zbog vijesti o njezinoj bolesti, s. Celestina je ostajala vedra. Humorom je pobjeđivala vlastitu bol i tugu sestara koje su s njom suosjećale. Kada joj je bolest već podosta oslabila fizičke snage, ljubav prema zajednici nije oslabila. Posljednjim snagama izrađivala je ukrase, svakoj je sestri uvijek nešto pripremila za imendan. Kada bi zbog svojih ljudskih slabosti nekoga uvrijedila, davala je zadovoljštinu moleći litanije Krvi Kristovoj. U malom notesu ostavila je zapisano: „Hvala za pomoć koju ste davali mislima, riječima, djelima. Hvala što ste davali sa srcem, s dušom i ljubavlju!“

Draga s. Celestina, pamtit ćemo naša Nikolinja koja ste pripremali zajedno sa sestrama, šale i pjesmice kojih je bilo mnogo. Sjećamo se krunica koje ste iz pobožnosti Majci Božjoj načinili za svaku sestru o Danu Provincije, salveta koje su krasile blagdanske stolove, borova i jaslica koje ste nam ostavili za sljedeći Božić, koji ćete s nama slaviti iz neba. Pitamo se gdje bi Vam bio kraj da ste imali priliku završiti „visoke škole“? „Ali znanje nadima, a ljubav izgrađuje.“ (1Kor 8,1), veli sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima. Vi ste to, s. Celestina, dobro shvatili i stekli ste mudrost života. Hvala Vam, draga sestro, za taj primjer nesebičnosti, jednostavnosti, skromnosti i darežljivosti, dar zdravog humora kojim Vas je Bog obdario i koji nije prestajao ni u najtežim trenutcima. Hvala Vam za primjer predanosti Božjoj volji i za Vaše zahvalno srce!

Završit ću riječima koje je s. Celestina napisala u svom životopisu: „Shvatila sam i upoznala svu ljepotu a i zahtjeve redovničkog života. I upravo takav život želim prigrliti. Ne očekujem od njega ni slavu, ni čast, ni ikoje blaženo uživanje jer to je plaća koju ćemo primiti u Nebu. Isto se tako ne bojim križeva ni trnja na koje ću nailaziti jer znam da upravo iz trnja niču prekrasne ruže.“ (Usp. S. M. Celestina Pranjković: Zamolba za polaganje doživotnih redovničkih zavjeta, Zagreb, 4. svibnja 1982.)

Ovoga trenutka mi molimo za Vas, s. Celestina, da Vas Gospodin nakon ovozemaljskog puta u nebu obdari slavom, čašću i blaženim uživanjem, plaćom koju daje svojim izabranima. Molimo Gospodina da Vas dočeka prekrasnim nebeskim ružama jer se niste bojali trnja i prigrlili ste svoj križ noseći ga s ljubavlju.

Počivali u miru!

---