Umrla sestra M. Jasna (Zlata) Kapetanović

Primismo, Bože, milosrđe tvoje usred Crkve Tvoje. Kao što Ime tvoje, tako i hvala tvoja dopre do krajeva zemlje; pravde je puna desnica tvoja. Isus me je već odabrao za sebe, čim me je stvorio. Tijekom godina što su se postepeno nizale jedna za drugom dao mi je milost da ostanem samo Njegovo dijete.“

(Usp. S. M. Jasna, Zlata Kapetanović: Opis moga života, Zagreb, 3. kolovoza 1956.)

Raduje pomisao na istinitost riječi što ih je s. M. Jasna napisala u svom životopisu prije polaganja privremenih zavjeta 3. kolovoza 1956. godine. U nizu od osamdeset i sedam godina koje je proživjela možemo iščitati veliku Božju ljubav o kojoj u svom životopisu piše: „Znam da me teške kušnje i gorka razočaranja čekaju u životu. I kad mi se bude nad vedro čelo nadvio tmurni oblak, za čas će ga zamijeniti sunce pokoja i mira. Makar kako gorko bilo, uz Isusa će biti slatko.“ (Usp. S. M. Jasna, Zlata Kapetanović: Opis moga života, Zagreb, 3. kolovoza 1956.)

O svom rodnom zavičaju s. M. Jasna nam ovako pripovijeda: „Carstvo mog djetinjstva ostavlja mi neizbrisivu sliku. To je moja najljepša i najbolnija dob. Mili dom, moje rodno mjestance u slavonskim ravnicama, Donju Motičinu, opkoljuje s jedne strane Krndija, dok s drugih strana proteže se nepregledna široka ravnica. Selom žubori nekoliko bistrih potočića, što istječu iz visokih planinskih brda.“ (Usp. S. M. Jasna, Zlata Kapetanović: Opis moga života, Zagreb, 3. kolovoza 1956.)

Tu je rođena 28. srpnja 1928. godine od roditelja Ignaca i Cecilije, rođene Dragić, koji su na svijet dali trinaestero djece, od kojih je u vrijeme mladosti s. M. Jasne još sedmero bilo živih. Njezino djetinjstvo bilo je puno vedrine te očinske i majčinske ljubavi o kojoj pjesnički piše. No unatoč toj ljepoti „žudjela je za nečim uzvišenijim. Sretnom se osjećala u prirodi, osamljenosti, tišini, malo podalje od rodnog joj doma slušati žubore bistrih potočića i cvrkut malenih ptičica. Prolazili su u nepovrat bezbrižni dani, a nastupilo je ozbiljno vrijeme škole. Došao je dan Prve sv. Pričesti. Prve su ruže, prave prilike ljubavi, resile žrtvenik. Tamne noći su bile svijetle kao dani, a u njezinom srcu svitala je nova zora. Odsada je češće mogla primiti ljubaznog Gosta u svoju dušu… Osjećala je u svojoj duši nježan, tajanstveni glas. Sve veća čežnja gorjela je za nečim uzvišenijim. Taj ljupki glas zvao ju je da se odazove… Isusa slijediti.“ (Usp. S. M. Jasna, Zlata Kapetanović: Opis moga života, Zagreb, 3. kolovoza 1956.) U desetoj godini primila je sveti škapular Majke Božje Karmelske. Njoj pripisuje zaštitu u svim olujama što su bjesnile njezinim životom. Nakon završene osnovne škole pošla je u samostan. Dvije starije sestre bile su već sestre milosrdnice: s. M. Jasna, čije je ime ona kasnije dobila, i s. M. Jaira. Dvije godine bila je u Malom sjemeništu sestara milosrdnica gdje je pohađala građansku školu, koju je morala prekinuti zbog ratnih neprilika. Vratila se kući i ostala uz roditelje. U to vrijeme „mučenička smrt najstarijeg joj brata zavila je u crninu mili dom. I to breme križa primili su iz Spasiteljeve ruke“. No, „dvije godine dragocjenog sjemeništa nisu se izbrisale iz njezinog srca. Onaj biser što ga je sabrala, resio je njezinu dušu“ (Usp. S. M. Jasna, Zlata Kapetanović: Opis moga života, Zagreb, 3. kolovoza 1956.). Ništa je nije radovalo, a svjetsko veselje nije godilo njezinoj duši. Dana 1. lipnja 1952. stupila je u pokornički red sv. Franje i dobila ime Klara. Razlog tome opisala je sama: „Željela sam da svoje srce otkinem potpuno od svijeta, njegovih radosti da se odrečem te da slijedim divne uzore kreposti sv. Franje. Željela sam iz dna srca štovati muku Isusovu, da rado s njim trpim i pod zaštitom svetoga Križa umrem.“ (Usp. S. M. Jasna, Zlata Kapetanović: Opis moga života, Zagreb, 3. kolovoza 1956.) Još dvije godine ostala je uz roditelje, a onda je, 1. srpnja 1954. godine, započela redovničku formaciju u Družbi sestara milosrdnica, s dvadeset i šest godina života. „Čeznula je za danom kada će primiti bijeli veo, koji će pokazati da samo Isusu pripada. Da je On stavi kao pečat na svoje grudi i da tu crpi hranu iz Njegova bolnog Srca.“ (Usp. S. M. Jasna, Zlata Kapetanović: Opis moga života, Zagreb, 3. kolovoza 1956.)

Redovničko odijelo obukla je uoči Velike Gospe 1955. godine. Privremene zavjete položila je 15. kolovoza 1956., a doživotne 15. kolovoza 1961. godine. Nakon položenih zavjeta kratko je vrijeme učila slikanje kod s. Ivane Berhmane Šimeta. Sestra M. Jasna imala je dar slikanja darovan od Boga, talent koji je ona sama razvijala strpljivo i skromno cijeloga života i stavila ga u službu svoje zajednice, ništa od njega nije pridržala za sebe. Svoje redovničko služenje započela je u radionici crkvenoga ruha u Kući matici i tu je dužnost vršila do veljače 2014. godine dok se nije razboljela. Nakon oporavka i dalje je radila koliko je mogla. Radionica crkvenoga ruha bila je prvo i posljednje stalno radno mjesto naše s. M. Jasne. Tijekom svog redovničkog života mijenjala je sestre na župama, obukla je tabernakule u crkvama i kapelama mnogih župa, oslikala i pripremala za vezenje mnoge oltarnike, naslikala plakate za imendane mnogih poglavarica, kao i za mnoga zajednička slavlja, pomagala je na nadbiskupskom dvoru u Zagrebu za vrijeme biskupskih konferencija, svake godine je pripremala Božićne jaslice i Božji grob i pomagala mnoge druge dužnosti u koje je ugradila mnogo strpljivosti i ljubavi. Na svom radnom mjestu ostavila je sliku našega prvog sveca, sv. Nikole Tavelića, koju je izradila nakon njegove kanonizacije, 1971. godine. Upravo na njegov blagdan preselila se s ovoga svijeta u vječnost.

Za kraj ovog spomena na nju neka nam progovori još pokoja riječ iz njezinoga životopisa i ostane nam porukom: „Moj je cilj, moja svrha na zemlji da Njegovu svetu volju vršim i da savjesno ispunjavam svoje staleške dužnosti.“ (Usp. S. M. Jasna, Zlata Kapetanović: Zamolba za polaganje privremenih redovničkih zavjeta na daljnje dvije godine, Zagreb, 26. travnja 1959.) „Nema mi slađe od pomisli kad se spremam na počinak: ‘Cijeli dan sam savjesno vršila svoje dužnosti’. Još će slađa biti utješna riječ kad se uvečer života umorno tijelo iscrpljeno mukama i bolima za Isusa, spremi na vječni počinak. Hvala ti, Isuse, što si mi dao snage da sam ih savjesno vršila i za Tebe živjela! Zar da se bojim onda žrtava što mi ih život donosi?… Želim mu služiti u malom i velikom. On je moj cilj. Svakim danom stavljam svoje srce pred Njega, a On će ga čuvati u svom okrilju i pripraviti mi stalno mjestance u vječnoj domovini.“ (Usp. S. M. Jasna, Zlata Kapetanović: Opis moga života, Zagreb, 3. kolovoza 1956.)


Neka tako bude! Počivala u miru!


Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: