Umrla sestra M. KORNELIJA (Ana) SOBOTA


Sve u životu ima svoj izvor i uvir. Naš izvor i uvir je Bog. Pozvani od Njega u postojanje putujemo tako dok nas ponovno ne pozove k sebi. Tako gledamo i svoj život. Na početku svojega redovničkog hoda s. M. Kornelija je zapisala ove riječi koje je kao program sebi postavila: „Gospodine, ja hoću sve ono što tražiš od mene, samo te molim tvoju milost da to uistinu izvršim. (Opis mog života, 19. ožujka 1945.)“. U svjetlu ovih riječi promatramo sada i njezin za zemlju minuli život, ali rođen za vječnost, za bivovanje s Bogom u Njegovoj blizini.


Sestra M. Kornelija, Ana Sobota rođena je 15. lipnja 1925. godine u Kalinovcu kod Đurđevca, kao drugo od sedmero djece oca Stjepana i majke Marije, rođ. Lugarov. Njezin zemaljski put ocrtan je riječima zapisanim u njezinom životopisu. „Djetinjstvo kao i najraniju mladost provela sam u roditeljskoj kući gdje sam uživala sve plodove tihog i sretnog života prave kršćanske obitelji. Ne sjećam se mnogo svojih najranijih dana, jer u njima nije bilo ništa osobitog, što bi se dublje usjeklo u pamet. Kao svako pravo dijete voljela sam iskreno svoje roditelje, osobito pak majku. Držim da je za čitav moj život bio odlučan moj prvi put u Zagreb. Bilo je to prigodom zavjetovanja moje tete pokojne časne sestre Mirke, bile su mi četiri godine. Ali, mislim da nemam potpuno krivo ako kažem da je božanski Spasitelj upotrijebio možda baš tu priliku i u moje srce ubacio iskricu svetog zvanja. Ta iskrica je tinjala i žarila se sve dotle dok se nije razbuktala u plamen, koji je izbio napolje i koji me je silio da ostavim oca i majku, braću i sestre, te pođem onamo gdje me hoće imati Onaj, koji me je svojom ljubavlju ranio. Sve se to zbivalo jednostavnim, naoko shvatljivim naravnim putem. Gospodinu su jedinome poznate sve one rijeke milosti, kojima je natapao moju dušu. Možda sam Mu se i opirala i smetala Mu u izvođenju Njegovih planova? Jedino što sigurno znadem jest, da nikako i ničim nisam zaslužila da me za sebe odabere. Bila bih neiskrena, kad bih rekla, da mi je bilo lako ostaviti roditelje i sve milo i drago. Srce mi se stezalo od boli, kad sam iza svršene osnovne škole 1936. godine odlazila u sjemenište. Bilo mi je to tim teže što sam ostavljala teško bolesnu majku. Neki od rođaka su me zaustavljali govoreći da će majka umrijeti. No ona me nije ničim zaustavljala. Štoviše, bodrila me je: „Idi, dijete moje, kad te Bog zove“, bile su njene riječi. I pošla sam s Božjim blagoslovom, a i majka je, hvala Bogu, ozdravila. Sa sjemeništem je počelo novo razdoblje mog života. Brzo sam se priučila na sjemenišni život i smirila se u njemu. Sve me je veselilo, ništa mi nije bilo teško. Svakidanja sveta Misa i sveta Pričest blago su djelovale na moju gladnu dušu.“


U kandidaturu je primljena 10. kolovoza 1943. godine. Dalje govori: “Došao je konačno i taj dugo očekivani dan kad su moji životni ideali počeli bivati stvarnost. Moja duša se konačno zaustavila nakon mnogog traženja. Znadem da me je Gospodin ovamo doveo i da me hoće ovdje imati. No, ne zaboravljam ni toga: „Tko hoće ići za mnom, neka se odreče sebe, neka uzme križ svoj i neka me slijedi.“


Redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1944., privremene zavjete položila je na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1945., a doživotne 15. kolovoza 1948. godine. Nakon položenih zavjeta s. M. Kornelija je kratko vrijeme služila zajednici u Lužnici, a od studenoga 1945. zaposlila se u laboratoriju bolnice sestara milosrdnica na Vinogradskoj cesti. Četiri godine ostala je u bolnici dok nova vlast nije našla „podobnije“ radnike za bolnicu u kojoj su sestre milosrdnice izgubile upravu i naziv bolnice. U kolovozu 1949. premještena je u Petrovaradin, gdje je ostala godinu dana, a zatim upisala Teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Nakon dvije godine nastavila je službu laborantice u Varaždinskoj bolnici, a zatim u Osijeku. Tijekom rada u laboratoriju osječke bolnice završila je Višu školu za zdravstvene tehničare, a od 22. veljače 1976. vršila je i službu predstojnice u osječkoj zajednici. Ulaskom u mirovinu, od siječnja 1982. do veljače 1988. vršila je službu provincijalne poglavarice, a nakon toga se posvetila službi zajednice na Novom Goljaku a potom kao kućna poglavarica u Požegi. Nakon pet godina, na XIII. redovitoj Glavnoj skupštini izabrana je za Vrhovnu ekonomu Družbe, a potom je istekom šest-godišnjeg mandata radila u župnom uredu sv. Marka u Zagrebu i sudjelovala u poslovima zajednice.


Uslužna i požrtvovna prednjačila je u duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa. Moleći za preminule sestre kao i za rodbinu sestara iskazivala je poštovanje umrlima i živima. Uzorno je obavljala redovničke dužnosti i imala osjećaj za diskreciju. Borbeni duh s. M. Kornelije pomogao joj je hrabro nositi zloćudnu bolest sve dok ona nije pobijedila. Kao vjernici znamo da je to samo privid. Onaj tko strpljivo donese križ do vlastite Golgote i preda se Bogu, čeka slavu uskrsnuća po Isusu Kristu našem Gospodinu koji je nadvladao Smrt.


Vjerujemo da su riječi s. M. Kornelije kojima moli Gospodina da joj dadne milost izvršiti sve ono što od nje traži, prijelazom u vječnost ispunjene, te da je izvršila volju Gospodnju. Neka joj Gospodin dadne vječnu radost i uživanje Njegove blizine!


Počivala u miru!


Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: