Sestra TEREZINA (Ana) MATKOVIĆ

Rođena 19. kolovoza 1924. u Ključić Brdu, Velika Gorica

Umrla 14. prosinca 2020. u Kući matici, u Zagrebu

 

Ana Matković rođena je 19. kolovoza 1924. u Ključić Brdu, Velika Gorica, od oca Josipa i majke Mare, rođene Grđan. Imala je još dva brata i sestru. Pobožni i radini roditelji odgajali su svoju djecu čestito i s ljubavlju, učili ih kršćanske i obiteljske dužnosti, lijepo ponašanje i sve što je njihovoj obitelji bilo veliko i važno. Tako je Ana stasala u čvrstu, zdravu i vedru djevojku, punu “nedužnog seljačkog humora“ i bistrine. Bila je visoka i vitka uzrasta, zdravog izgleda i veoma blage ćudi. Znala je raditi sve domaće i poljske poslove. Došla je u samostan 1948. godine kao odrasla zrela djevojka, u srcu potpuno opredijeljena za nasljedovanje Gospodina. No, već na početku zaredale su se kušnje. Nakon par mjeseci poslali su je kući da operira tonzile i dođe druge godine. Bila je ponovno primljena, ali nakon godine kandidature cijela generacija kandidatica bila je otpuštena kući jer tadašnje državne vlasti nisu dopuštale primanje novih članova. Kad se politička bura stišala, 13. rujna 1951. godine opet je primljena u kandidaturu i ostala s drugima u kandidaturi skoro pune dvije godine. U toj dugačkoj kandidaturi završila je Bolničku školu i pomagala u samostanskoj kuhinji i praonici rublja. S lakoćom je učila i u svakom poslu bila uspješna. Rado je molila, čitala duhovne knjige i duboko pobožna boravila pred Isusom u Svetohraništu. U razgovoru je bila otvorena i iskrena, u društvu ugodna i zanimljiva. Svi su je voljeli, a mlađe kandidatice uvelike su je poštivale.

Novicijat je započela 14. kolovoza 1953. i dobila ime s. Terezina. Prve redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1954., a doživotne također na Veliku Gospu 1959.

Nakon novicijata obavljala je kućne poslove u Kući matici i u samostanu u Požegi, te jednu godinu na poljoprivredi na “Majuru” obrađujući samostansko gospodarstvo blizu Save u Zagrebu. Svaki povjereni posao obavljala je odgovorno, točno i savjesno. Rado je pomagala i činila usluge svima, osobito starijima, gdje god je mogla. Kod poslova je bila uredna i marljiva.

Poslije doživotnih zavjeta zaposlena je kao bolničarka u Općoj bolnici u Vrbasu. Tu je ostala sve do ulaska u mirovinu 1986. godine. Stalno se usavršavala te napredovala, i duhovno i stručno. Uz posao završila je u Novom Sadu Srednju medicinsku školu, a u Beogradu Višu medicinsku. Uvijek je bila vesela i šaljiva na poslu s bolesnicima i u samostanskoj zajednici među sestrama. Bila je vrlo pobožna i spremna na žrtvu. Osim zajedničkih pobožnosti, rado je navečer sama dugo ostajala pred Isusom uz treptaj vječne svjetiljke.

Kad je prema tadašnjim propisima napunila radni staž, 1. travnja 1986. ušla je u mirovinu i pozvana je u Zagreb u Bogoslovno sjemenište da vodi ambulantu za potrebe Bogoslovije. U toj službi ostala je do 2. rujna 2004., kada je premještena na ispomoć u Kućnu bolnicu u samostan. U veljači 2015. preselila se u Stari seminer, a kad je sasvim oslabila, na odjel Kućne bolnice. Dok je mogla hodati, iz seminera je odlazila svako prije podne u šivaonu čitati sestrama duhovno štivo, predmoliti krunicu i merkati drugima veš. Sve vrijeme svojih dugih godina bila je duševno i tjelesno zdrava te aktivno ili molitveno zaposlena u služenju Gospodinu. Uvijek je bila ljubazna, susretljiva, uslužna, poslušna, iskrena, dobro raspoložena i vesela. S lakoćom je komunicirala s ljudima, pokazivala razumijevanje za potrebe drugih, a o svojim potrebama i željama nije ni govorila. Po naravi izuzetno dobra i blaga, još se stalno u tome usavršavala. Lijepo je bilo živjeti i raditi uz s. Terezinu, jer je bila prava izgrađena sestra milosrdnica i velika Isusova prijateljica. Drugima je s nekadašnjom mladenačkom vedrinom i poštovanjem bila zahvalna za svaku pomoć i uslugu, osobito kada su je godine života učinile nemoćnom. Tada je stalno prebirala krunicu u ruci i nizala Zdravomarije u srcu.

U naletu korone virusa u Kućnu bolnicu, njezin oslabljeni organizam nije izdržao borbu sa zarazom i 14. prosinca 2020. preselila se Gospodinu da primi plaću za vjerno i radosno životno služenje.

Počivala u miru Božjem! Amen!


Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: