20. svjetski dan bolesnika, Frankopanska, 11. veljače 2012., u 11,00 sati.

Jak 5,13-16; Lk 17, 11-19

Sestre i braćo!

Bolest, patnja i trpljenje su jednako kao i zdravlje, radost i uspjeh sastavni dio života. Temeljno je pitanje: Kako se čovjek ophodi sa svojom bolešću odnosno sa svojim zdravljem? To je pitanje jednako važno za vjernika i nevjernika, za svećenika, redovnicu i redovnika i za vjernika laika odnosno svakoga čovjeka koji živi u svijetu. Uvijek je bilo, a danas mi se čini još važnijim, pitanje bolesnoga čovjeka i odnosa prema bolesnicima kako u obitelji tako i u zdravstvenim ustanovama,ali i općenito u društvu! Tko je za današnji svijet, a osobito za naše hrvatsko društvo, bolestan čovjek? Je li ON prije svega problem bilo financijski za državni proračun, bilo vremenski jer u zdravstvenim ustanovama ima – zbog raznih drugih obveza- sve manje vremena za čovjeka – bolesnika koji bi htio ovo ili ono pojašnjenje o svojoj bolesti, za kojega je razgovor s liječnikom ili medicinskim djelatnikom dio terapije!

U bolesti i trpljenju čovjek je nužno upućen na drugoga i druge i, ako je kršćanin-vjernik, na Boga. Tako je to bilo u prošlosti, no je li to tako i danas? Dok je prije bolesnik kao pojedinac više ovisio o određenom liječniku ili zdravstvenom djelatniku, o dostatnom vremenu koji je liječnik imao za bolesnika, u novije vrijeme zdravlje a nerijetko i život sve više ovise o zdravstvenom sustavu u koji nezadrživo prodiru zakoni tržišta i sveprisutnog profita. Po tim zakonima onaj koji može platiti ima prednost i, kako je to već uobičajeno na drugim područjima, može zahtijevati i tražiti ono što želi, za njega će se naći i vremena. No, što je s onim čovjekom – bolesnikom koji nema dodatnih sredstava koje bi mogao izdvojiti ili je ostao bez posla a bolest ne pita koliko netko ima novaca za liječenje? U takvim, drukčijim i za bolesnika nepovoljnijim uvjetima liječenja papa Ivan Pavao II. je u Katoličkoj Crkvi ustanovio Svjetski dan bolesnika, koji se počevši od 1993. godine slavi svake godine 11. veljače, na blagdan Gospe Lurdske. Nakon toga, godinu za godinom, svake godine Katolička Crkva poziva kako vjernike i crkvene službenike na pastoralnom području, tako i sve ljude dobre volje i državne vlasti da u svojim zdravstvenim sustavima osobitu brigu posvete čovjeku bolesniku i zaštiti njegova dostojanstva.

I ove godine je papa Benedikt XVI. uputio poruku za „20. Svjetski dan bolesnika“ u kojoj ukazuje na to da je za čovjeka važno duhovno i tjelesno ozdravljenje. Moramo priznati da previše često gledamo i tražimo isključivo tjelesno ozdravljenje. Bolesnom čovjeku, nekada i danas, potrebno je jedno i drugo, tjelesno i duhovno ozdravljenje. Štoviše, duhovno može pomoći na putu prema tjelesnom ozdravljenju.

Odlomak iz današnjega evanđelja govori o jednoj skupini bolesnika koji su tada zbog svoje bolesti bili izolirani od drugih ljudi i, na određen način, bili osuđeni na život izvan društvene zajednice, jer se nisu smjeli družiti sa zdravim ljudima.  Riječ je o 10 gubavaca koji su ovisili o milostinji dobrih ljudi koji su im donosili hranu. I oni su čuli za Isusa kao proroka koji je na različite načine pomagao ljudima. Ugledavši ga tražili su od njega pomoć: „Učitelju, smiluj nam se!“ Isus im nije dao kruha poput drugih dobrih i plemenitih ljudi. Isus je učinio puno više, on ih je izliječio kompletno. Rekao im je: „Idite i pokažite se svećenicima!“ To je značilo puno više od materijalne pomoći, to je značilo njihovo tjelesno ozdravljenje, oni su bili izliječeni od gube. Onaj tko je ozdravio trebao se pokazati svećenicima kako bi oni utvrdili je li uistinu zdrav ili nije! 10 gubavaca je otišlo javiti se svećenicima da su zdravi, no, samo se jedan vratio i došao reći da je ozdravio zahvaliti se Isusu. A ona devetorica? Zašto se oni nisu došli zahvaliti? Što su oni mislili? Možda su razmišljali da je to normalno što ih je prorok izliječio ili da je Isus to jednostavno trebao učiniti! Ili nisu mislili ništa, a vratili su se uobičajenom načinu života kojih ih je i doveo do teške bolesti?  Čuli smo u evanđelju Isusova pitanja: „Zar se nisu očistila desetorica? Gdje su još devetorica?“ Ipak, ono najvažnije dolazi na kraju u odgovoru gubavcu koji je izliječen i došao se zahvaliti: „Ustani! idi! Tvoja te vjera spasila!“ Mi bismo dodali: Pred tobom je novi život i od sada vodi brigu o svojem tjelesnom ali i o duhovnom zdravlju.

Sestre i braćo, u evanđelju  kao i u prvom čitanju iz poslanice sv. Jakova apostola, govori se o onom duhovnom koje pomaže u čovjekovu ozdravljenju. Tom duhovnom je temelj u ljudskom, humanom. Cjelovit čovjek je duh i tijelo.

Danas se, nažalost, često zaboravlja na to duhovno bilo da je riječ o molitvi, za vjernike o sakramentima ozdravljenja ili  posjetu crkvenog službenika…. To kršćansko duhovno je važno, usudio bih se reći za svakoga čovjeka, i onoga koji vjeruje ali i onoga koji nije vjernik ali je otvoren prema dobru.

Način života obogaćen vjersko-duhovnim je od početka kršćanstva snažno prisutan u konkretnom životu vjernika i Crkve. To je od davnine prisutno i u životu Hrvata i hrvatskih vjernika bez obzira koliko se oni danas javno predstavljali kao vjernici. I zato je uistinu važno voditi računa o tome kakvi će se zakoni donijeti na ovom ili onom području. To je posebno važno za zakone koji se odnose na početak i kraj života. Reakcije koje u novije vrijeme dolaze iz redova Katoličke Crkve s tim u svezi su dobronamjerne i ne bih trebalo tretirati  ideološki kao nazadne i zaostale. Obrana života je uvijek progresivna; obrana života ne  može biti zaostala.

Smatram da se potrebno realno suočiti s konkretnom situacijom, a uloga je državne vlasti poslušati ‘bilo naroda’ i učiniti sve kako bi se zaštitio svaki život. Osim etičko- moralnog i vjerskog pitanja područje umjetne oplodnje je u Hrvatskoj opterećujuće  financijsko odnosno socijalno pitanje o čemu se gotovo ne raspravlja. Je li zabranjeno ili možda i javno opasno postaviti pitanje izdvajanja znatnih sredstava iz državnog proračuna za umjetnu oplodnju u trenucima kada je u zdravstvenim ustanovama sve manje sredstava za liječenje bolesnika! Možda dovoljno ne pratim, ali u Hrvatskoj nisam naišao na veću raspravu o tom pitanju. Na Svjetski dan bolesnika u Hrvatskoj – kada su u središtu zanimanja bolesnici i problemi s njihovim liječenjem – potrebno je javno postaviti i to pitanje.

Sestre i braćo, liječnici i medicinsko osoblje znaju koliko je i za tjelesno ozdravljenje važna ona duhovna snaga koju bolesnik ima ili nema. Ako je ima, onda je i put prema tjelesnom ozdravljenju brži i lakši. U tradiciji hrvatskoga naroda duhovno je neraskidivo vezano uz kršćansko i katoličko. Stoga je kako u osobnom i obiteljskom tako i u javnom te društveno-političkom životu VAŽNO voditi računa o vjeri i vjerskom. Vjera i vjerski način života, ako su ispravno – a to znači isusovski shvaćeni, ne mogu biti zapreka ili smetnja zdravom razvoju i istinskom napretku u društvu. Ipak u modernom načinu života, a sve više i u Hrvatskoj, pokušava se tvrditi da je vjera smetnja napretku, novim spoznajama i uopće nekim novim pokušajima na početku ili kraju čovjekova života. Istina, vjera i vjerski način života jest smetnja onim postupcima u medicini i općenito u zdravstvu po kojima je sve – ili gotovo sve-  moralno  dopustivo što se može tehnički izvesti. Kako se u takvom vremenu određenoga ‘tehničkog terora’ suočiti s pitanjima zaštitite i poštivanja čovjekova života, osobito života na početku i na kraju kada je čovjek nemoćan i u svemu ovisi o drugima?

I tu, dolazimo do temeljnoga pitanja: Kako u našem hrvatskom okruženju i posebno zdravstvenom sustavu shvaćamo čovjeka – bolesnika? Kako se ophodimo s čovjekom na početku i na kraju života? Hoćemo li se odlučiti na ‘pokornost svemoćnoj tehnici’ i postati s vremenom njezini ‘robovi’ ili ćemo na temelju zdrave tradicije i posebno ‘zdrave memorije’ i hrvatske tradicije tražiti ona rješenja s kojima će biti Hrvati i hrvatski građani zadovoljni u budućnosti?

Svjetski dan bolesnika želi nam poručiti da je upravo bolest, posebno teška bolest, zorni pokazatelj koliko je u životu čovjeka važno ono duhovno. Zašto su upravo časne sestre kao medicinske sestre cijenjene među bolesnicima kako prije u komunizmu tako i danas. U ovoj redovničkoj kući Sestra milosrdnica ima onih Sestara koje su poslije 2. svjetskog rata radile u bolnicama u Srbiji i u drugim dijelovima tadašnje Jugoslavije. Osobno sam čuo broje lijepe priče tih redovnica o tome kako su ih ljudi drugih vjera i nacionalnosti cijenili i poštivali. Zbog čega? Je li isključivo zbog kompetentnosti i profesionalnosti! Bilo je i drugih medicinskih sestara koje su sigurno bile i kompetentne i profesionalno obavljale svoj posao. Razlog poštivanja bio je prije svega što su ljudi u časnim sestrama bolničarkama vidjeli ono duhovno za čime su težili!

Sestre i braćo, dragi zdravstveni djelatnici, Hrvatska još uvijek posjeduje veliki ‘duhovni kapital’ koji nam može pomoći izaći iz teške situacije u kojoj živimo.

Čovjek, svaki čovjek, bez obzira na vjersko ili svjetonazorsko uvjerenje, mora biti na prvom mjestu, i u Crkvi i u hrvatskom društvu. Ako u budućnosti bude tako, onda će i bolesnici moći računati na svekoliku pomoć koju kao ljudi zaslužuju.

Amen!

Stjepan Baloban

---