Posljednja audijencija Pape Benedikta XVI.

U rane jutarnje sate, nas tri sestre, s nekim posebnim osjećajem i radosti, i uzbuđenja, i tuge, ali i pitanja…, krenule smo na posljednju udijencu s Papom Benediktom XVI. Već samim putem do Vatikana u javnom prometu u Rimu se osjećala neka posebna atmosfera. Svečana,  dostojanstvena, ali opet nekako tajanstvena i neobjašnjiva. Susretali smo ljude užurbane, svatko je htio ugrabiti što bliže i što bolje mjesto kako bi bio što je moguće bliže Papi Benediktu. Hrlili su vjernici sa svih strana rimskih ulica, ali sa svih strana svijeta. Možemo reći da je na Trgu sv. Petra bio prisutan svijet u malom, Crkva u malom. Više od 4.000 akreditiranih novinara, i na stotine tisuća vjernika. Ljudi sa svih strana, krajeva, i kontinenata, svih boja i rasa dolazili su vidjeti…, baš kao što nam evanđelja opisuju kako su ljudi u Isusovo vrijeme, njegovi suvremenici,  hrlili vidjeti Isusa.

I došao je, ponizan i jednostavan, blizak svima Čovjek u bijelom – Benedikt XVI. i progovorio nam toplim, bliskim, očinskim srcem. U njegovim riječima mogli smo osjetiti toplinu, govorio nam je kao braći i sestrama kao sinovima i kćerima. Govorio je proročki, jasno, ali nije to bio samo puki, učeni govor znanstvenika, teologa – govor koji rijetki razumiju. To je prije svega bilo svjedočanstvo na djelu. Svjedočanstvo osobne, čvrste vjere u Isusa, svjedočanstvo ljubavi prema Isusu i Crkvi, to je bilo svjedočanstvo Riječi.

Donosim u cijelosti riječi Benedikta XVI.

Prečasna Braćo u biskupstvu i svećeništvu,

uvaženi predstavnici vlasti,

draga braćo i sestre,

Zahvaljujem vam što ste došli u tako velikom broju na ovu moju posljednju opću audijenciju.

Hvala od srca! Uistinu sam jako ganut! Vidim živu Crkvu! Mislim da trebamo također reći hvala Stvoritelju za lijepo vrijeme koje nam je sada, u ovo zimsko doba, darovao.

Kao i apostol Pavao u biblijskom tekstu kojeg smo slušali, također i ja u svom srcu osjećam da moram iznad svega zahvaliti Bogu, koji vodi i daje da Crkva raste, koji sije svoju Riječ i tako hrani vjeru svoga naroda. U ovom trenutku moja duša se širi i grli cijelu Crkvu raširenu u svijetu, i zahvaljujem Bogu za “vijesti” koje sam u ovim godinama Petrove službe bio u mogućnosti primiti o vjeri u Gospodina Isusa Krista, i ljubavi koja doista cirkulira u Tijelu Crkve i koja daje da živi u ljubavi, i u nadi koja je otvara i usmjeruje prema punini života, prema nebeskoj domovini.

Sve vas nosim u molitvi, u Božju prisutnost, gdje sam prikupio svaki susret, svako putovanje, svaki pastoralni posjet. Sve i sviju nosim u molitvi i povjeravam Gospodinu: da se ispunite spoznajom Njegove volje, u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnom, da se ponašamo dostojni Njega, Njegove ljubavi, plodni svakim dobrim djelom (usp. Kol 1,9-10).

U ovom trenutku, imam veliko pouzdanje, jer znam, znamo svi mi, da je Riječ istine Evanđelja snaga Crkve, da je njezin život. Evanđelje čisti i obnavlja, donosi plod, gdje god ga zajednica vjernika sluša i prima milost Božju u istini i ljubavi. Ovo je moje pouzdanje, ovo je moja radost.

Kad sam, 19. travnja prije skoro osam godina, prihvatio Petrovu službu, imao sam čvrsto uvjerenje koje me je uvijek pratilo: uvjerenje u život Crkve po Riječi Božjoj. U tom trenutku, kao što sam već više puta rekao, riječi koje su u mom srcu odzvanjale bile su: Gospodine, zašto od mene ovo tražiš i što tražiš? To je jedan veliki teret na mojim plećima (ramenima), ali ako Ti to tražiš, na tvoju riječ bacit ću mreže, sigurno ćeš me Ti voditi, također kroz sve moje slabosti.

I osam godina poslije mogu reći da me Gospodin vodio, bio mi je blizu, mogao sam svakodnevno osjetiti njegovu blizinu. To je dio putovanja Crkve koji je imao trenutke radosti i svjetla, ali također trenutke koji nisu lagani, osejećao sam se kao Petar s Apostolima u barci na galilejskom jezeru. Gospodin nam je darovao mnogo sunčanih dana i laganog povjetarca, dana kada je ribolov bio obilan; ali bilo je i trenutaka kada su vode bile uzburkane i vjetar protivan, kao i u cijeloj povijesti Crkve, i činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u ovoj barci Gospodin i uvijek sam znao da barka Crkve nije moja, nija naša, već je njegova. I Gospodin je neće ostaviti da se potopi; On je onaj koji je vodi, naravno po ljudima koje je izabrao, jer tako je htio. Ovo je sigurnost koju ništa ne može zasjeniti. I to je razlog zašto je danas moje srce puno zahvale Gospodinu jer cijeloj Crkvi, ali također i meni nikada nije manjkalo njegove utjehe, njegova svjetla, njegove ljubavi.

Nalazimo se Godini vjere, želio sam da ojača naša vlastita vjera u Gospodina u jednom kontekstu u kojem se čini da je često stavljena u drugi plan. Želim pozvati sve da obnove čvrsto pouzdanje u Gospodina, oslanjajući se kao djeca u naručje Božje, sigurni da nas to naručje (ruke) uvijek podržava i to je ono što nam omogućuje (dopušta) hod svaki dan, također i u teškoćama. Želim da se svaki od vas osjeti voljen od Boga koji je darovao svoga Sina za nas i koji nam je pokazao svoju ljubav bez granica. Želim da svaki od vas osjeti radost što je kršćanin. U jednoj prekrasnoj molitvi koja se svakodnevno recitirala u jutarnjim satima kaže se: “Štujem te, Bože moj, i ljubim te čitavim srcem. Zahvaljujem ti što si me stvorio, učinio kršćaninom…”. Da, budimo sretni zbog dara vjere, to je najvrjednije dobro koje nam nitko nemože oduzeti! Zahvalimo Gospodinu za ovo svaki dan, molitvom i dosljednim kršćanskim životom. Bog nas ljubi, ali očekuje da i mi njega ljubimo.

No ne žilim u ovom trenutku zahvaliti samo Bogu. Jedan Papa nije sam u vođenju Petrove barke, čak i ako je to njegova prva odgovornost. Nisam se nikada osjetio sam u nošenju radosti i težine Petrove službe; Gospodin mi je dao mnoge osobe, s velikodušnošću i ljubavlju prema Bogu i Crkvi, koje su mi pomagale i koje su mi bile blizu. Najprije vas, draga braćo kardinali: vaša mudrost, vaši savjeti, vaše prijateljstvo bili su za mene dragocjeni; moji suradnici, počinjem od mog Državnog Tajnika koji me vjerno pratio ovih godina, državno tajništvo i cijela rimska Kurija, kao i svima koji u, različitim sektorima, pružaju svoje služenje Svetoj Stolici: mnoga lica koja se ne pojavljuju, koja ostaju u sjeni, u tišini, u svom svakodnevnom radu, s duhom vjere i poniznosti bili su za mene jedna sigurna podrška i pouzdanje. Posebno mislim na rimsku Crkvu, moju Biskupiju!

Nemogu zaboraviti braću u biskupstvu i svećeništvu, posvećene osobe i cijeli Božji narod: pastoralne posjete, susrete, udijence, putovanja; uvijek sam primao veliku pažnju i duboku ljubav; također i ja želim dobro svima i svakome pojedinom, bez razlike, s pastoralnom ljubavlju koja je srce svakog Pastira, iznad svega rimskog Biskupa, Nasljednika Apostola Petra. Svaki dan nosim svakoga od vas u molitvi, sa srcem oca.

Želim da moj pozdrav i moja zahvala dopre do svih: srce jednog Pape proteže se na cijeli svijet. Želim, također, izraziti moju zahvalnost Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici koji predstavlja veliku obitelj naroda. Ovdje mislim također na sve koji rade na dobroj komunikaciji i zahvaljujem im na njihovom važnom služenju.

U ovom trenutku želim zahvaliti od srca mnogobrojnim osobama na cijelom svijetu, koji su mi u posljednjim tjednima poslali srdačne znakove pažnje, prijateljstva i molitve. Da, Papa nije nikada sam, sada to doživljavam još jedanput na jedan tako velik način koji dodiruje srce. Papa pripada svima i mnogobrojne osobe se osjećaju jako blize njemu. Istina je da sam primio pisma od najvećih svjetskih – šefova država, religioznih poglavara, predstavnika iz svijeta kulture itd. Ali primio sam i mnogobrojna pisma jednostavnih osoba koje su mi pisale jednostavno od srca te sam osjetio njihovu ljubav, koja se rađa iz zajedništva s Isusom Kristom, s Crkvom. Ove osobe mi nisu pisale kao što se piše, na primjer, jedom princu ili velikanu kojeg nepoznajete. Pisale su mi kao braća i sestre ili kao sinovi i kćeri, s osjećajem jedne srdačne obiteljske povezanosti. Ovdje se može rukom dotaknuti što je Crkva – ona nije jedna organizacija, jedna vjerska ili humanitarna udruga, ona je živo tijelo, jedna zajednica braće i sestara u Tijelu Kristovu koji nas sve ujedinjuje. Iskustiti Crkvu na taj način i moći, skoro, dotaknuti rukama snagu njezine istine i ljubavi, razlog je radosti, u vremenu kad mnogi govore o njezinu padu. Ali vidimo kako je danas Crkva živa.

Ovih posljednjih mjeseci, osjetio sam kako su se moje snage smanjile, Postojano (uporno) sam tražio Gospodina, u molitvi, da me svojim svjetlom prosvijetli da načinm najpravedniju odluku, ne za moje vlastito dobro, već za dobro Crkve. Učinio sam ovaj korak s punom sviješću o njegovoj težini i novosti, ali s dubokim duševnim mirom. Ljubiti Crkvu znači imati hrabrosti za teške odluke, patnje, imajući uvijek pred očima dobro Crkve, a ne samih sebe.

Dopustite mi da se još jedanput vratim na 19. travnja 2005. Težina odluke bila je upravo u činjenici da sam od tog trenutka bio angažiran (založen) uvijek i zauvijek od Gospodina. Uvijek – tko preuzima Petrovu službu nema više privacy (privatnosti). Pripada uvijek i potpuno svima, cijeloj Crkvi. Njegov je život, da tako kažem, potpuno lišen privatnosti. Mogao sam iskusiti, iskusio sam posebno sada, da netko prima život upravo kad ga daruje. Prije sam rekao da mnoge osobe koje ljube Gospodina ljube također i Nasljednika Petrova i privržene su mu. Da, Papa uistinu ima braću i sestre, sinove i kćeri na cijelom svijetu, i da se osjeća siguran u zagrljaju vašeg zajedništva; jer ne pripada više samom sebi, pripada svima i svi pripadaju njemu.

“Uvijek” je također jedan “zauvijek” – nema više povratka u privatnost. Moja odluka odricanja od aktivne službe, ne poništava ovo. Ne vraćam se privatnom životu, životu putovanja, susreta, primanja, konferencija, itd. Ne napuštam križ, ali ostajem na novi način uz Raspetog Gospodina. Ne nosim više snagu službene dužnosti upravljanja Crkvom, ali ostajem služeći u molitvi, da tako kažem, u dvorištu svetog Petra. Sveti Benedikt, čije ime nosim kao Papa, bit će mi u ovome veliki primjer. On nam je pokazao put prema jednom životu, koji, aktivno ili pasivno, u potpunosti pripada Božjem djelu.

Zahvaljujem svima i svakome pojedinom također za poštovanje i razumijevanje s kojim ste prihvatili ovu odluku tako važnu. Nastavit ću pratiti put Crkve molitvom i promišljanjem, s odanošću Gospodinu i njegovoj Zaručnici, a koju sam nastojao živjeti sve do sada svaki dan i koju želim živjeti uvijek. Molim vas da me se sjetite pred Gospodinom, a posebno da molite za kardinale, koji su pozvani na jednu tako važnu zadaću, i za novog Nasljednika Apostola Petra: neka ga Gospodin prati svjetlom i snagom svoga Duha.

Zazovimo majčinski zagovor Djevice Marije, Majke Božje i majke Crkve da prati svakoga od nas i cijelu crkvenu zajednicu; na Nju se oslanjamo, s dubokim povjerenjem.

Dragi prijatelji! Bog vodi svoju Crkvu, uvijek je podupire, a iznad svega u teškim trenucima. Ne izgubimo nikada ovaj pogled vjere, koji je jedina prava vizija hoda Crkve i svijeta. U našim srcima, u srcima svakoga od vas, neka bude uvijek radosna sigurnost da je Gospodin blizu, neće nas napustiti, da je blizu nas i da nas okružuje svojom ljubavlju. Hvala!

S talijanskog prevela i priredila s. Stjepanka Stanić.

---