Advent ili oni koji iščekuju utjehu Izraela

Tješite, tješite moj narod,

Govori Bog vaš.

Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu

Da mu se ropstvo okonča,

Da mu je krivnja okajana,

Jer iz Jahvine ruke primi

Dvostruko za sve grijehe svoje.

Glas viče: Pripravite Jahvi

put kroz pustinju

Poravnajte u stepi

stazu Bogu našemu.

Nek’ se povisi svaka dolina,

Nek’ se spusti svaka gora i brežuljak.

Što je neravno, nek’ se poravna,

strmine nek’ postanu ravni.

Otkrit će se tada Slava Jahvina,

i svako će je tijelo vidjeti (Iz 40, 1-5).

Prije Isusova rođenja u Izraelu su postojale četiri različite skupine ljudi. Različite idejno i ideološki, politički i religiozno.

Saduceji su predstavljali aristokraciju društva, a u razmišljanju, reiligioznom ponašanju, ono što bismo današnjim modernim rječnikom rekli, predstavljali su jednu liberalno-racionalističku tendenciju.

Farizeji, upravo suprotno, naučavali su strogu ovisnost spasenja u točnom, sitničavom, pedantnom izvršavanju Mojsijeva Zakona. Njihovo ime znači „odvojeni“ od ostatka naroda, točnije od onih koji nisu poznavali Zakon te su stoga prokleti (usp. Iv 7,49).

Treća skupina bili su Eseni. To je bila jedna vrsta zatvorene elitne duhovnosti, sektaške. Smatrali su sami sebe da su jedino oni spašeni i da su oni jedini pravi Izrael.

Postojala je još jedna skupina koju Josip Flavije naziva „četvrta škola“ Zeloti. Njihov oružani ustanak protiv Rimljana u 1. stoljeću prije Krista uzrokovao je katastrofalno razaranje Jeruzalema.

Čitajući ovaj Izaijin tekst, koji nagoviješta Blagovijest, Radosnu vijest svima, i istovremeno čitajući Evanđelja možemo otkriti jednu novu egzistenciju osoba. Pažljivim čitanjem i razmatranjem liturgijskih tekstova koje nam ovo vrijeme iščekivanja nudi primijetit ćemo da postoje različite osobe. Osobe pobožne i bogobojazne, osobe koje su iščekivale spasenje Izraela (usp. Lk 2,25.38). To su ponizni protagonisti koji prate „Evanđelje djetinjstva“. Luka i Matej pripovijedaju, donose nam, jednu fascinantnu ariju jednostavnosti i entuzijazma koje susrećemo u tim osobama.

To je jedan svijet šutnje i poniznosti koji sada dolazi u središte povijesti. To mjesto u središtu povijesti nisu zaslužili toliko što oni dolaze k svjetlosti, koliko zato što je Svjetlost došla među njih i što su je ustrajno s vjerom iščekivali, prepoznali i prihvatili. To su Zaharija i Elizabeta, Šimun i Ana, pastiri i kraljevi, a iznad svega Marija i Josip. Unutar njih možemo pronaći anonimno mnoštvo koje dolazi u kontakt s njima; rođaci koji se dolaze radovati sa Elizabetom i Zaharijom, pastiri, ali i svi koji poput Šimuna i proročice Ane razgovaraju o djetetu Isusu i strpljivo u tišini i blizini Hrama ga iščekuju. Marija predvodi zbor ovih pobožnih i bogobojaznih, poniznih srcem. “Ona se ističe, kako kaže Drugi vatikanski sabor, među poniznicima i siromasima Gospodnjim, koji s pouzdanjem od njega očekuju i primaju spasenje” (LG 55).

Ove osobe žive „u Duhu“. Oni su osjetljivi i poučljivi Duhu kao narod iščekivanja. To su osobe rječite šutnje i molitve. Stoga Evanđelja pripovijedaju o njihovoj molitvi, molitvi vjere: Veliča – Magnificat, Blagoslovljen – Benediktus, Nunc dimittis – Sad otpuštaš slugu svoga gospodaru, zatim tu su i pastiri i kraljevi koji dolaze dati slavu Bogu (Lc 2,20).

To su ustvari oni o kojima govori Izaija – narod kojemu dolazi utjeha, mir, sloboda… Oni ne pripadaju nijednoj od onih četiriju skupina u Izraelu. To su oni pobožni, bogobojazni, ponizni srcem. Narod koji u svom srcu pripravlja put Gospodinu.

I u ovoj Godini vjere – vrijeme došašća, poziva nas da se odmaknemo od izvanjskog šarenila, kiča i raznih „konzumističkih pustinja“ koje nam nudi moderno društvo i da pripravimo put Gospodinu u svom srcu.

S. Stjepanka stanić

---