Blaženi Miroslav Bulešić

Rođen je od oca Mihe i majke Lucije rođ. Butković u selu Čabrunići pokraj Svetvinčenta u Istri. Osnovno obrazovanje stekao je u Jurišić Jurišićima, a srednjoškolsko u sjemeništima u Gorici i Kopru. Studirao je filozofiju i teologiju u Rimu na sveučilištu “Gregoriana”. Za njegovo školovanje zauzeo se blaženi Alojzije Stepinac.

Za vrijeme II. Svjetskog rata, 1943. postao je svećenik. Bio je upravitelj župe u Baderni do 1945. To su bila strašna ratna vremena kada su u Istri bile tri vojske – partizanska, njemačka i talijanska. Osobitu pozornost posvetio je odgoju djece i mladih, pomagao je svima koji su bili u potrebi. Izjavio je: “ Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji to traže – i Hrvatu i Njemcu i Talijanu. ” Primao je prijetnje s raznih strana pa je u svom dnevniku zapisao: “Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado… Želim umrijeti za Slavu Božju i spasenje duše svoje i duša svojih vjernika.” Usprkos nazočnosti talijanske i njemačke vojske, počeo je matične knjige (krštenih, umrlih, vjenčanih) voditi na hrvatskom jeziku.

U jesen 1945. imenovan je župnikom u kanfanaru. Predavao je vjeronauk u školi, okupljao mladež, obnovio crkveno pjevanje, uveo pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, organizirao pučke misije i karitativnu djelatnost. Protivnici vjere su ga napadali, ali nije htio pobjeći u Italiju: ”Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru.”

U jesen 1946. postao je nastavnik i odgojitelj u Sjemeništu i Gimnaziji u Pazinu. Posvetio se odgoju i obrazovanju sjemeništaraca. Imenovan je tajnikom “Svećeničkog zbora sv. Pavla”, koji je okupljao svećenike Hrvate, zalagao se za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve, a pridonio je i međunarodnom priznanju pripojenja Istre “Hrvatskoj u Jugoslaviji”. U proljeće 1947.  Komunističke vlasti predstavile su “petogodišnji plan”, kojim su tražili radne akcije nedjeljom, zabranu vjeronauka u školama te udaljavanje Crkve iz javnog života. Miroslav Bulešić se tome odlučno usprotivio, zajedno sa drugim svećenicima iz “Svećeničkog zbora sv. Pavla”.

U kolovozu 1947. pratio je kao službeni pratitelj u Buzetu, delegata Svete Stolice dr. Jakoba Ukmara, koji je dijelio svetu krizmu. Komunisti su htjeli spriječiti misu i krizmu, ali nisu uspjeli. Dan nakon toga, bila je sv. krizma u Lanišću. Ondje su komunisti napali Miroslava u župnoj kući i izboli ga nožem u grlo, tako da je krvi bilo i po predsoblju laniškoga župnog ureda. Preminuo je od rana. Sam dr Jakob Ukmar je bio teško pretučen. Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčenat, nego je pokopan u Lanišću. Tek će 1952. njegovo tijelo biti prenesno na groblje u Svetvinčenat, a 2003. godine u posebnu kriptu u zidu župne crkve u Svetvinčentu. Počinitelji zločina i inicijatori ubojstva su dobili smiješno male kazne, za razliku od osoba koje su pokušale spriječiti zločin, koje su dobile višegodišnje zatvorske kazne.

Tadašnji jepapinski nuncij Joseph Harley rekao: ”Vi ste više dobili smrću toga mladog svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili sveca i mučenika.”

Homilija kardinala Angela Amata na misi beatifikacije 28