Dan posvećenog Života u Rimu

Blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu, u narodu prozvan Svijećnica, na neki način je događaj koji nas ponovno vraća u otajstvo božićnog vremena. Ponovno razmatramo poniznost i malenost velikoga i Neizmijernoga Boga, koji se u liku Djeteta, suobličuje čovjeku u svemu, osim u grijehu. To je dan kada se u cijeloj Crkvi proslavlja i na poseban način u središte stavlja Dan posvećenog Života. Dan u kojem se podsjećamo da postoje muževi i žene koji su cijeli svoj život darovali Bogu, ali to je i sjećanje da se i sam Bog darovao njima. Na taj način dozivamo u pamet da je posvećeni život dar Boga Crkvi i dar Crkve Bogu.

Poseban je doživljaj proslavljati Dan posvećenog Života u Rimu. Trg sv. Petra bio je preplavljen mnoštvom različitih redovničkih zajednica, Bazilika sv. Petra dupkom ispunjen, bilo je sigurno pet-šest tisuća posvećenih, šarenilom zajednica i karizmi. Bilo je to doista jedinstvo u različitosti i prisutnost Crkve ciejlog svijeta u zajedništvu s Petrom naših dana, Papom Benediktom XVI. Podsjetilo me to na onaj duhovski događaj kojeg opisuju Djela apostolska: “Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja” (Dj 2,9-11). I doista je bilo tako. I tu se moglo vidjeti kako su Božji darovi neiscrpni, velikodušni, različiti, a svi imaju jednak izvor – Boga.

To zajedništvo dobilo je svoj vrhunac u euharistijskom slavlju gdje se Sveti Otac u prigodnoj propovijedi prisutnima obratio riječim:

Draga braćo i sestre!

“U svom pripovijedanju Isusova djetinjstva, sv. Luka naglašava kako su Marija i Josip bili vjerni Zakonu Gospodnjem. Dubokom pobožnošću učinili su sve što je bilo propisano za muško prvorođenče. Radi se o dva stara propisa: jedan se odnosi na majku, a drugi na novorođenče. Za ženu je propisano da se četrdeset dana suzdrži od obredne prakse, a nakon toga treba prinijeti dvostruku žrtvu: janje za žrtvu paljenicu i jednu grlicu ili jednog goluba za grijehe; ali ako je žena siromašna, može prinijeti ili dvije grlice ili dva golubića (usp. Lk 12,1-8). Sv. Luka precizno navodi da su Marija i Josip prinijeli žrtvu siromaha (usp. Lk 2,24), da ukaže kako je Isus rođen u jednoj jednostavnoj obitelji, skromnoj ali vjerničkoj: obitelj koja pripada siromasima izraelskim koji su sačinjvali istinski narod Božji. Za muškog prvorođenca, koji je po Mojsijevu Zakonu Božje vlasništvo, bilo je inače propisano otkupljenje, temeljilo se na ponudi pet srebrenih šekela, platilo bi se nekome od svećenika u bilo kojem mjestu. To je stalni podsjetnik na činjenicu da, u vrijeme Izlaska, Bog poštedio hebrejske prvorođence (usp. Izl 13,11-16).

Važno je primijetiti da za ova dva čina – očišćenje majke i otkupljenje sina – nije bilo potrebe ići u Hram. Marija i Josip željeli su učiniti sve u Jeruzalemu, a sv. Luka to vidi kao jednu scenu susreta u Hramu i usredotočuje se na Isusa koji unj ulazi. Evo kako, pomoću zakonskih propisa, glavni događaj postaje nešto drugo, tj. “prikazanje” Isusa u Hramu Božjem, što označava čin ponude Sina Svevišnjem Ocu koji ga je poslao (usp. Lk 1,32.35).

Ova evanđeoska pripovijest odražava se u riječima proroka Malahije koje smo slušali u prvom čitanju: “Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite… Očistit će sinove Levijeve… da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti “ (Mal 3,1.3). jasno, ovdje se ne govori o djetetu, međutim ove riječi traže svoje ispunjenje u Isus, zto što je “odmah” zahvaljujući vjeri svojih roditelja, bio donesen u Hram, te po činu svoga “prikazanja”, ili po svojoj osobnoj “ponudi” Bogu Ocu, jasno razotkriva temu žrtve i svećeništva, kao u odlomku Proroka. Dječak Isus koji je odmah prikazan u Hramu, isti je onaj, odrasli, koji će očistiti Hram (usp. Iv 2,13-22: Mk 11,15,19) a povrh svega toga učinit će od sebe žrtvu i velikog svećenika novog Saveza […]

Draga braćo i sestre posvećeni, svi ste vi prisutni u ovom simboličnom hodočašću, koje u Godini vjere izražava još više vaše suživljenje s Ckvom, da budete potvrđeni u vjeri i da obnovite dar samih sebe Bogu. Svakoga od vas, i vaše Institute, nježno i najsrdačnije pozdravljam i zahvaljujem vam za vašu prisutnost. U Kristovu svjetlu, s mnogobrojnim karizmama posvećenog i apostolskog života, vi surađujete u životu i poslanju Crkve u svijetu. U tom duhu zahvalnosti i zajedništva, želim vam se obratiti s trostrukim pozivom, tako da u potpunosti možete ući u ova “vrata vjere” koja su uvijek za nas otvorena (usp. PF 1).

Na prvom mjestu pozivam vas da njegujete svoju vjeru koja će biti u stanju osvijetliti vaš poziv. Pozivam vas da to učinite sa sjećanjem, kao jedno unutrašnje hodočašće, na “prvu ljubav” kojom je Gospodin Isus Krist zagrijao vaše srce, ne sa nostalgijom, nego da hranite taj plamen. Zato moramo biti s Njim, u tišini razmatranja; i tako probuditi želju i radost podijeliti svoj život, svoj izbor, poslušnost vjeri, blagoslov siromašnima, radikalnom ljubavlju. Polazeći uvijek iznova od susreta ljubavi vi ostavljate sve da bi bili s Njim stavljajući se kao On u službu Bogu i braći (usp. VC 1).

Nadalje, pozivam vas na vjeru koja će znati prepoznati mudrost slabosti. Radosti i nevolje sadašnjeg trenutka, kada se osjećaju tvrdoća i težina križa, nesumnjajte da je Kristov kenosis (poništenje, poniženje) već pashalna pobjeda. Samo u ograničenju i ljudskoj slabosti pozvani smo živjeti i suobličiti se Kristu, u potpunom sudjelovanju, u najvećoj mogućoj mjeri vremena, eshatološku savršenost (usp. VC 16). U društvu učinkovitosti i uspjeha, vaš život označen kao “manjina” i slabošću malenih, suosjećanje s onima koji nemaju glasa, postaje evanđeoski znak osporavan.

Na kraju pozivam vas da obnovite vjeru koja će vas učiniti hodočasnicima prema budućnosti. Po svojoj naravi posvećeni život je hodočašće duha, u potrazi za Licem koje se ponekad otkriva, a ponekad skriva: «Faciem tuam, Domine, requiram» Lice tvoje, Gospodine, ja tražim (Ps 27,8). To je trajna čežnja vašega srca, temeljni kriterij koji usmjerava vaš hod, u malim svakodnevnim koracima kao i u najvažnijim odlukama. Nemojte se pridružiti prorocima propasti koji navješćuju kraj ili besmislenost posvećenog života u Crkvi naših dana, iznad svega zaodjenite se Isusom Kristom – stavite oružje svjetlosti – kao što poziva sv. Pavao (usp. Rim 13,11-14) – ostanite budni i bdijte. Sv. Cromazio iz Akvileje piše: “Udaljeni od nas Gospodine ovu opasnost da se nedamo opteretiti snom nevjere, već nam podari svoju milost i milosrđe, da uvijek možemo bdjeti u vjernosti Njemu. Naime naša vjernost može bdjeti u Kristu“ (Sermone 32,4).

Draga braćo i sestre, radost posvećenog života nužno prolazi kroz sudjelovanje u Kristovu Križu. Tako je bilo za Presvetu Mariju. Patnja njezina srca koja čini cjelinu sa Srcem Sina Božjega, probodenog zbog ljubavi. Iz ove rane izvire svjetlo Božje, također i patnje, žrtve, dar samih sebe koji posvećeni žive zbog ljubavi prema Bogu i drugima zrači istu svjetlost, koja evangelizira ljude. U ovoj svečanosti, čestitam na poseban način vama posvećenima da vaš život bude uvijek okus evanđeoske paruzije (parresia), tako da u vama Radosna vijest bude življena, svjedočena, navještena i da sjaji kao Riječ istine (usp PF 6). Amen”.

Prevela i priredila, s. Stjepanka Stanić

---