Dobro jutro, demokrati! Kako vam se sviđa demokracija?

Paradoksalno je da svih ovih godina demokratima sebe proglašavaju nasljednici bivšeg sistema. Paradoksalno je, doduše, da nas demokraciji uči i na nju poziva institucija koja u sebi nije demokratski uređena, a to je Crkva. Ali u Crkvi su mnogo češće bili prisutni ljudi koji su osjetili bilo naroda i slijedili Istinu. Zato i mogu biti otvoreni za čovjeka, za razliku od onih koji su otvoreni za moć.

Prosinačko jutro, drugoga dana toga mjeseca, godine Gospodnje 2013. Tiskovine, portali, radio i televizijske emisije pišu o anticivilizacijskom referendumu koji će Hrvatsku, odnedavna članicu Europske unije vratiti u srednji vijek ili još dalje. Uzročnici se znaju, imaju imena i prezimena, neće se zaustaviti na referendumu, nego hoće pokoriti i uvesti nekakvu novu vrstu diktature, do sada nepoznatu. Zato je tjeskoba još i veća. Članci se mogu sažeti otprilike ovako:

Željka Markić i U ime obitelji – dežurni krivci za sve.

Na krajnje nedemokratski način inicijativa U ime obitelji bila je proglašavana anticivilizacijskim i neljudskim pokretom, koji je glavni generator problema u Hrvatskoj. Željka Markić je kriva ako netko digne ruku na homoseksualca i Srbina; trošak referenduma od 47 milijuna kuna glavni je generator gospodarske krize; referendumska odluka (koju je donijela glasna manjina), okidač je za vraćanje u najgori oblik satrapije kakve se ne bi postidio ni Hamurabi. S druge strane, mi imamo tolerantnu vlast koja nastoji spasiti radna mjesta, ona svojom dosljednošću privlači bataljune investitora koji svoj kapital šakom i kapom dijele po hrvatskim gospodarskim zonama, oduševljeni niskim porezima i jednostavnom birokracijom, te činjenicom kako službenik koji prijepodne popusti napasti korupcije, poslijepodne dođe kući i izvrši harakiri; nezaposlenost u ovoj arkadijskoj zemlji gotovo ne postoji, a Europska komisija, zajedno s Njemačkom, ne štedi hvale funkcioniranju našeg pravosuđa koje je odlučilo u demokratskom duhu i vladavinom prava zasjeniti stare europske članice. Slobodan, neovisan i profesionalan tisak, čiji vlasnici uplaćuju enormne porezne svote u proračun, blješte od objektivnosti i nepristranosti. Njihovi kolumnisti, svi odreda pitomci Tübingena, Oxforda i Berkeleya, skalpelom istinoljubivosti zasijecaju u svako tumorno tkivo, ako se slučajno pojavi. Vikende provode u samostanima kontemplirajući, nikako ne na jahtama tipova sumnjive kriminalne prošlosti i izgledne budućnosti. NGO sektor je usko specijaliziran, nije ideologiziran, ima dobre namjere i bavi se samo onim što im je zadano statutom udruge. I onda se pojavi moćna manjina fašista, iza kojih stoje moćne tajnovite opskurne katoličke organizacije, kojima je u cilju svrgnuti ovu ikebanu demokracije i od Hrvatske učiniti mračnu zemlju.

Zabrinjavajuća tumačenja demokracije

Ako netko slučajno nije razumio, prethodni retci bili su gorki, ali istiniti cinizam. Referendum je pokazao pravo stanje stvari. U Hrvatskoj postoji velika većina ljudi koja je odlučila da više ne šuti. Ali u Hrvatskoj postoji i manjina ljudi koja, osim što je dobro organizirana, ima moć, ima petlju izaći u javnost i ima obraza (a nema stida) prisvajati sebi demokraciju i nad njom raditi monopol. Takva manjina, naviknuta na vlast, spremna je zaratiti s cijelom Europom radi zaštite zločinaca bivšeg sustava koji je prestao postojati formalno, a održava se kroz sinekure i pojedince, vječito prisutne tu negdje. Evidentno je da je u Hrvatskoj demokracija prava demokracija tek na početku i prolazi kroz teške porođajne boli.

Kriza razvoja demokracije u Hrvatskoj nema gospodarske, nema čak ni samo moralne, ona ima duboko antropološke korijene. Ona je poprimila razmjere krize identiteta pojedinca i krize etničkih skupina. Zastupnici jedni druge vrijeđaju, a izlazak iz gospodarske krize svodi se na rasprodaju ostataka nacionalnog bogatstva. Iza svega se krije nekoliko stvari: duboko nepoznavanje važnosti trenutka u kojem se nacija nalazi, nesposobnost za argumentirani diskurs, nezajažljiva težnja za vlašću (kako za ostanak, tako i za dobivanje iste), te degutantno podcjenjivanje vlastitog naroda. Hrvatska koju su mnogi sanjali, sada postaje noćna mora iz koje se ne vidi izlaz.

Izlaz je – čovjek

U svemu tome, Hrvatskoj ne trebaju površne kozmetičke reforme; Hrvatskoj treba čovjek; čovjek koji želi, traži i hoće istinu; čovjek koji se istine ne boji; čovjek koji je za istinu spreman i umrijeti. Ovom narodu ne treba vlast koja je spremna koalirati s crnim vragom samo da bi ostala na vlasti. Ovom narodu treba čovjek koji će, želeći istinu, dati ljudima barem tračak nade da je lijepo živjeti, da se isplati biti pošten i da će to poštenje biti nagrađeno već na ovom, a ne samo na onom svijetu.

Sve ovo vraća nas na riječi blaženog Alojzija Stepinca: “Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prijezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.“

Ove riječi nećete čuti iz usta nijednog trenutno živućeg hrvatskog političara ili ekonomista. One su odzvanjale sudnicom u kojoj su s jedne strane sjedili ljudi laži, neki još živi i navodno vrlo utjecajni, koji su optužili čovjeka istine. Čovjeka za kojeg možemo reći da je najsvjetliji lik među Hrvatima, ne samo 20. stoljeća, nego cijele hrvatske povijesti. I baš zato što trenutno ne postoji čovjek u Hrvatskoj koji je za istinu spreman umrijeti, dogurali smo tamo gdje jesmo.

A, kardinal Stepinac je vrlo jednostavno u vrlo kompliciranim vremenima znao postaviti stvari na svoje mjesto: 1. Istinom se ne vlada, njoj se služi; 2. Istina je iznad svakog ljudskog uređenja; 3. Vjeru i naciju se voli tako da se za nju daje maksimalno što se ima i što se može dati; 4. Vjeri i naciji se daje, od nje se ne uzima; 5. Svaka sila za vremena!; 6. Čovjek je svet i nepovrediv u svome dostojanstvu, bez obzira tko on bio i što imao…

Paradoks učitelja demokracije

Zaključno: paradoksalno je da svih ovih godina demokratima sebe proglašavaju nasljednici bivšeg sistema. Paradoksalno je, doduše, da nas demokraciji uči i na nju poziva institucija koja u sebi nije demokratski uređena, a to je Crkva. Ali u Crkvi su mnogo češće bili prisutni ljudi koji su osjetili bilo naroda i slijedili Istinu. Zato i mogu biti otvoreni za čovjeka, za razliku od onih koji su otvoreni za moć. Vrijedan doprinos ideji demokracije dao je i papa Ivan Pavao II., kada je davne 1998. godine poručio u Splitu: “Zalaganjem svih moguće je nastaviti nimalo laku demokratizaciju društva i njegovih građanskih ustanova. Cijena je demokracije velika. Novac kojim se plaća ta cijena izrađuje se od plemenitih kovina čestitosti, razboritosti, poštivanja bližnjega, požrtvovnosti, strpljivosti. Misliti da se ta cijena može platiti nekim drugim novcem znači izvrgnuti se opasnosti pada pod stečaj.”  Prošlo od tih riječi 11 godina, a mi – gdje smo, tu smo! Zato je vrijeme da se monopolisti demokracije probude i otrijezne. Nedjeljni referendum je prava prilika za to. Ali ako to propuste, na vrata kuca još nekoliko praznika demokracije.

Demokrati, otrijeznite se! Narod vas je ošamario demokracijom, i to na najbolniji način. 70% naroda ne podržava vaš gospodarski program, a 65% njih jasno je reklo što misli o vašem vrijednosnom opredjeljenju. Svi zajedno, u Vukovaru, na referendumu, na Ustavnom sudu – rekli su što misle o vašem poimanju demokracije. Ono je vladavina naroda bez naroda. Smatrate ga podobrazovanim, glupim, zatucanim i nedostojnim vaših čistih ruku i namjera. I smatrate ga nužnim zlom. A to ljudi ne vole i pokazali su to na demokratski način. U ponedjeljak ujutro, kad ste se probudili, mogli ste to vidjeti. Onkraj spinova, činjenično i istinito. Da ste češće gledali u narod, vi odnarođeni, mogli ste to i ranije shvatiti. Ovako, pogledajte ovih dana. Netko će vas sigurno kulturno pozdraviti i reći: Dobro jutro, demokrati! Kako vam se sviđa demokracija?

Za laudato.hr piše: Mladen Milić

---