Došašće 2011

Objavljeno: 2. prosinca 2011.

Svim članovima Vinkovske obitelji.

Milost i mir Gospodina našega Isusa Krista ispunili vaša srca sada i uvijek!

Citat iz evanđelja svetog Ivana prikladan je za uvod našeg razmatranja za Došašće.

U ovo doba godine mnogima na zemlji, dugi sunčani dani ustupaju mjesto kraćima i tamnijima. Dolazi kraj godine i daje nam mogućnost razmišljati, ne samo o onom što je bilo nego i o onome što nas očekuje. Ova se promjena primjećuje na vremenu, ali i u kalendaru, u našoj nutrini, u našim srcima.

Po mom mišljenju to je razlog zbog kojeg nam Crkva nudi vrijeme Došašća:  u ovom vremenu promjena podsjeća nas na vjernost Božjoj ljubavi. Bog nam Isusovim utjelovljenjem osigurava svoju stalnu prisutnost u našem svijetu. U Isusu imamo Boga koji nas uvijek prati, u trenucima svjetla kao i u satima tame, u sigurnoj ukorijenjenosti kao i u nesigurnim ograničenjima našega života. Gospodin nam se najčešće objavljuje u granicama, u “izvanjskim ograničenjima” našega života.

Adventska čitanja nam prikazuju živote koji se žive na rubu: iznenadno navještenje Mariji da će postati Gospodinova majka; plemenita Josipova borba da prihvati tu stvarnost; Isusovo rođenje u siromaštvu jedne štale;  ponizna počast pastira; neočekivani bijeg Svete Obitelji da bi umakla smrtonosnim Herodovim rukama. Sva nam ova advenstska čitanja pokazuju Boga koji “se sam objavljuje” (Fil 2,7), koji čovjek postaje. Po prihvaćanju života na rubu otvara nam Isus Božje kraljevstvo i približava nas srcu Boga koji ljubi.

Kao generalni poglavar imam sreću i odgovornost posjećivati moju subraću Lazariste, Kćeri kršćanske ljubavi i članove međunarodne Vinkovske obitelji, da ih osnažim u krizmi svetog Vinka Paulskog.

Tako mogu ohrabriti i poduprijeti one koji su ostavili sigurnost i postojanost svoga svijeta da bi sa siromasma živjeli na rubu. Izgrađen sam primjerima mnoge subraće, Kćeri kršćanske ljubavi i članova Vinkovske obitelji koji se hrabno “uvlače” u tamne kutove ovog svijeta, da bi ih osvijetlili Kristovim svjetlom. Dopustite mi iznijeti nekoliko primjera njihova hoda adventskim putem svjetla i nade.

U Čadu, jednoj od najsiromašnijih zemalja Afrike, rade Kćeri kršćanske ljubavi iz Španjolske – zajedno sa Lazaristima iz Kameruna, Madagaskara i Kenije – u jednoj udaljenoj ruralnoj zoni, gdje Crkva uopće nije prisutna. Njihova “Misijska crkva” je jedan podij u bijednom šatoru pod velikim drvetom manga. U ovo zaboravljeno područje oni donose Isusa i našu karizmu onima čija se bijeda blaži Riječju Božjom i Kristovom ljubavi.

U Velikoj Britaniji sam susreo “Vinkovsku suradnju” koja se sastoji iz deset centralnih organizacija i trinaest pridruženih grupa; oni pružaju cijeli niz različitih oblika brige za siromahe. Zajedno smo molili, razmišljali i diskutirali o načinima kako usvajati vinkovsku karizmu – ljubav prema Bogu i služenje siromasima – i dalje je prenositi. Oni rade sa siromasima po gradovima, sa mladim beskućnicima, sa psihičkim bolesnicima i ovisnicima o drogi – kratko rečeno, s onima koji žive na rubu društva. Njihova blizina ovim osobama i suosjećajno služenje prelaze granicu i protežu se do Irske, Istočne Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Ovo je internet adresa o njihovoj povijesti:  http://www.vip-gb.org

Nakon osmosatnog leta iz Moskve stigao sam u Magadan u Rusiji, u mjesto koje stvarno izgleda da se nalazi na kraju svijeta. Ovo je zajednička misija Kćeri kršćanske ljubavi iz Sjedinjenih Američkih Država i Poljske. Kad sam došao u Magadan odveli su me u jedan od svijeta zaboravljeni zatvorenički logor, gdje sam susreo ljude koji su desetljećima podnosili neljudske uvjete. Za vrijeme Staljina Magadan je bio zadnja stanica za četrdeset tisuća stanovnika Sovjetskog Saveza koji su bili proglašeni “neprijateljima naroda”.

Kćeri Kršćanske ljubavi prate preživjele, koje nazivaju “potisnuti”, zatvoreničkog logora; one nastoje doprinijeti njihovu izliječenju, pomažući im “ispričati svoju priču”. U jednoj jedinoj katoličkoj crkvi u cijelom kraju nalaze ovi nekadašnji zatvorenici vjerničku zajednicu koja ih prihvaća. Ljepota crkve Kristova rođenja sa svojom kapelicom mučenika časti nebrojene ljude koji su morali ostaviti život u logoru i povijest onih koji su preživjeli. Ovu crkvu možete vidjeti na internet stranici:  http://magadancatholic.org

Ova tri iskustva – u Čadu, sa “Vinkovskom suradnjom” i u Magadanu – našli su mjesto u mom srcu u vremenu Došašća. Ona nas podsjećaju da je Kristovo svjetlo pobijedilo tamu svijeta obilježenog grijehom i patnjom. Četiri nedjeljna evanđelja u Došašću pomažu nam usmjeriti našu pažnju na ono bitno u nasljedovanju Krista: “ostati budni u očekivanju” (Mk 13, 33); “pripraviti put Gospodinu” (Mk 1, 2); vjerovati da “Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1, 37); “dati svjedočanstvo za Svjetlo” (Iv 1, 7). Promatrajući ih zajedno, mogla bi nam ova evanđeoska mjesta dati recept, kako tijekom cijele godine možemo svoju vjeru pretvoriti u djela.

Adventski put u budnosti, povjerenju i oduševljenju, koji svjedoči evanđeosku vjeru, bio je životna os svetog Vinka Paulskog. On je Krista našao tamo gdje ga je najmanje očekivao: na rubu, na “krajnjem rubu” svoga života, u svoja dva iskustva o obraćenju: u ispovijedi jednog bolesnog čovjeka i u uspješnom ohrabrenju župljana da se pobrinu za hranu i lijekove bolesnoj obitelji. Ova su dva iskustva odvela Vinka Isusu u siromasima. Čim je stupio u svijet siromašnih, njegov se život promijenio. Od tada se organizirao i poticao svoje suradnike da učine isto:

“Ne gledajte dakle više na to što ste vi, nego na našeg Gospodina oko sebe i u sebi, spremni dati se na posao, nakon što ste se Njemu utekli; i vidjet ćete, da sve dobro ide.” (Sv. Vinko, Coste III, 906, upućeno Louisu Rivet, misijskom svećeniku u Richelieu).

Neka Isusove riječi i karizma sv. Vinka Paulskog dublje odjeknu u našem životu dok srce i kuću priremamo za božićni Gospodinov dolazak. Adventska i božićna čitanja snažno nas podsjećaju na Onoga, koji je rođen na rubu, koji je živio i umro. Ivanovo Evanđelje nas na poticajan način podsjeća, da Isus “svojima dođe i njegovi ga ne primiše” (Iv 1, 11).

To je bila stvarnost Svete Obitelji. Umjetnici je na pobožnim slikama predstavljaju tihom i sigurnom, a u stvarnosti je ona prošla put siromaha, nesigurnost izbjeglica.

Ova tužna stvarnost potrajala je sve do danas. Isus, koji je bio siromašan, živi u siromasima koji imaju jedva što više od odjeće koju na tijelu nose, koji nemaju ni hrane ni krova i kojima je oteto ljudsko dostojanstvo. Ipak siromasi imaju- kako kaže sveti Vinko – “istinsku vjeru”, koju mi vidimo iz njihova čvrstog i postojanog pouzdanja u Boga. Njihov život i život članova Vinkovske obitelji koji ih prate, naviješćuju iz dana u dan poruku Došašća punu nade.

Predlažem da svi mi, u vremenu Došašća prepunom programima, programiramo i vrijeme meditiranja Svetog pisma i života svetog Vinka da bi mogli biti budni, oduševljeni i povjerljivi Isusovi učenici koji svjedoče što je bitno u pozivu jednog člana Vinkovske obitelji. Ako uzmemo vremena za susret s Isusom u molitvi, u Svetom pismu i u euharistiji, i mi ćemo kao i sveti Vinko hrabro molit Gospodina da nas pošalje siromasima koji su često neprimijećeni, koji se nalaze na rubu našeg života. Ako ovo budemo činili bit ćemo solidarni s njima i gledat ćemo u njima svoju braću i sestre u Kristu.

Dopustite mi da završim s jednom upečatljivom, i za Došašće, prikladnom slikom. Kao što sam na početku spomenuo crkva Kristova Rođenja u Magadanu nudi zajedništvo liječenja i nade za bivše zatvorenike i za siromahe u sovjetskom logoru. Ova mala crkva je blagdan za oči sa svojom kapelicom mučenika, križnim putem, svojim vitrajima i ikonografijom koja se ne može zaboraviti. Ikona Isusova Rođenja iznad oltara (nalazi se na početku ovog pisma) najčešće upadne u oči kad ulazimo u crkvu. Postavljanje baš na ovo mjesto ima sigurno liturgijsko značenje.

Za mene ova ikona znači puno više. Ona nam pokazuje da pripadnost Isusu i vinkovskoj karizmi svjedoče snagu i prisutnost Boga u današnjem svijetu. Usprkos mučnoj prošlosti Magadana, ikona i crkva Rođenja potvrđuju da se Isus iznova rađa. Crkva Kristova Rođenja i sva djela međunarodne vinkovske obitelji svakodnevno nas živo podsjećaju da “svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze”.

Neka se Gospodin ovog Božića ponovo rodi u Vama i blagoslovi Vas u godini koja dolazi!

Vaš brat u svetom Vinku

G. Gregory Gay, CM.
generalni poglavar


Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: