Dušni dan

Dušni dan je sigurno za svakog čovjeka, a posebno za nas vjernike dan u koji se prisjećamo ne samo svojih dragih preminulih već i dan kada na poseban način mislimo, kako reče sv. Franjo Asiški, na sestricu smrt. Nekima je smrt sestrica, a nekima grozota. Zapravo sve ovisi o tom kako živimo već sada na proputovanju ovom zemljom. Smrt je posljednja ispovijed. Kakav trijumfalan kraj, ali samo ako smo taj posljednji čin već prije prihvatili i dali mu bogatstvo značenja i sadržaja. Naposljetku  sve ovisi o tom jesmo li istinski vjernici, ljudi vjere.

Krivo je mišljenje da nas misao na smrt čini mrkima, nesretnima, čudacima. Kršćanin je čovjek nade, pozvan na radost. Ta Krist nam je navijestio i donio Radosnu vijest. Stoga oni koji osobito nastoje biti sveti, veseljaci su i znaju uživati život. Sv. Pavao je rekao: Ili jeli, ili pili, sve činite na slavu Božju!

Mnogi ljudi prije smrti znaju poželjeti nešto što im je bilo posebno drago kroz život, pa i sveci. Sv. Franjo je pred smrt zaželio da mu stara gospođa Jakoba, koja je potpomagala Franjinu subraću, pripremi štrukle, koje je tako dobro kuhala. Sv. Katarina Labourè zaželjela je jabuke.

Ništa baš nije u opreci sa svetošću ako ono što radimo, radimo na slavu Božju. Stoga vrijedno je u životu pripremati se na onaj posljednji susret.

Kod poginulog engleskog vojnika našli su 1945. godine pjesmu koju je napisao uoči bitke – i smrti. Iskrena pjesma pred agonijom, pred smrtnim bojem.

„Čuj me, moj Bože! Još nikada nisam razgovarao s Tobom. Danas bih Te želio pozdraviti: Kako si?

Govorili su mi da Te nema! Budale! Tada sam im vjerovao.

Sinoć sam iz udubine, granatom iskopane, gledao u Tvoje nebo.

I dosjetio sam se da su mi lagali.

Ako bih se potrudio vidjeti sve što si stvorio,

shvatio bih da se ne može zatajiti Tvoje postojanje.

Pitam se: bi li mi stisnuo desnicu?

Osjećam da ćeš me razumjeti…

Zaista čudno da sam dospio u taj vražji kraj,

prije no što sam uspio spoznati Tvoje lice.

Zaista mislim da Ti više nemam mnogo reći.

Neizmjerno sam sretan što sam Te noćas sreo.

Moj Bože! Mislim da će sat moje smrti brzo otkucati.

Ali ne plašim se, otkad znam da si mi tako blizu.

Signal! Znaš, moram ići, moj Bože.

Mnogo Te volim. To bi želio da znaš.

Vidiš, sad će strašna bitka zaplesati krvavo kolo.

Tko zna… Možda još noćas dođem k Tebi!

Ako prije baš nismo bili u dobrim odnosima,

sada mislim da ćeš me čekati na svom pragu.

Kamo sreće da sam Te već odavno upoznao!

Čudno, otkada Te poznajem smrti se više ne bojim“:

Kasno, ali pravodobno spoznanje. Posljednja molitva. Još iste noći su se susreli.

Tako će biti i s nama, posljednja agonija, a onda susret. To je zapravo jedini trenutak koji nas čeka. Posljednja senzacija na koju je vrijedno misliti i za nju se pripravljati

---