Hod na putu pomirenja, mira i poniznosti

Objavljeno: 24. veljače 2015.

Rim, 18. veljače 2015.

KORIZMA 2015.

Hod na putu pomirenja, mira i poniznosti


Draga braćo i sestre Vinkovske obitelji!

Neka milost i mir Gospodina Našega Isusa Krista bude trajno u našim srcima!

Vrijeme korizme povlašteno je doba za razmišljanje o otajstvima naše vjere. Pozvani smo ponovno se pridružiti Isusu na putu u Jeruzalem, pratiti ga do Kalvarije, čekati u šutnji pokraj groba i spoznati slavu njegova uskrsnuća koje dijeli s nama. Evanđelje Pepelnice podsjeća nas da je povrh vanjskih znakova ovoga milosnog vremena korizma unutarnji hod: »Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti« (Mt 6, 6).

Tema ovoga korizmenog razmišljanja usredotočena je na pomirenje, mir i poniznost. Odabrao sam to nakon pouka koje sam doživio tijekom svojih pastoralnih pohoda djelatnostima kćeri kršćanske ljubavi u Južnoj Koreji i u Nagasakiju u Japanu, u Mauritaniji i Tunisu u Africi. Posred zabrinutosti, napetosti, žalosti i trpljenja koje proživljavamo u suvremenome svijetu i u osobnome životu, korizma nam pribavlja brojne prigode za ulazak u »unutarnju odaju« svoje duše da tu pronađemo i usvojimo sklad utjeha što nam ih pribavljaju pomirenje, mir i poniznost.

Pomirenje

Kada sam pohodio kćeri kršćanske ljubavi u Južnoj Koreji, odvele su me u Park pomirenja, usko područje između Sjeverne i Južne Koreje. Izgrađen je nakon Korejskoga rata, u pokušaju suradnje između službene vlasti i građana, a Korejanci tu dolaze razmišljati i moliti za pomirenje na tom poluotoku gdje su dvije države, ali jedan narod koji dijeli istu povijest, jezik i kulturu. Kćeri kršćanske ljubavi od našega su posjeta učinile hodočašće dok smo polako hodali parkom, meditirajući i moleći. To se iskustvo povezuje s korizmom koja nas poziva na traženje pomirenja u našim osobnim životima, započinjući s unutarnjim pomirenjem i posvijestivši sebi da smo preljubljena Božja djeca. Tek nakon toga moći ćemo po osobnim činima pomirenja približiti se svojim obiteljima, susjedima, redovničkim zajednicama, svomu poslu, službama i udruženjima kojima pripadamo. Postupajući tako mi produbljujemo bratsku i sestrinsku povezanost u našemu Gospodinu Isusu Kristu.

Kada dopustimo da taj duh pomirenja prožme naše živote, možemo se poistovjetiti s izgubljenim sinom čiju nam pripovijest Sveto pismo donosi u korizmi. Mi koji smo bili »mrtvi«, vratili smo se u život; bili smo izgubljeni »i pronašao nas je« naš Otac koji nas želi »dočekati i proveseliti se« s nama (Lk 15, 32). Sveti Vinko Paulski, čiji je život bio posvećen donošenju pomirenja osobama svih društvenih položaja, govorio je: »Dobrobit mira i pomirenja…  stvar je velika i mila Bogu te je svakomu kazao: Inquire pacem et persequere eam. (Traži mir i idi za njim)« (Pismo 150, od 16. rujna 1633., Coste I).

Ove korizme, molimo za pomirenje među narodima, na primjer između Sjeverne i Južne Koreje, među regijama i zemljama, u našim obiteljima i zajednicama, kako bismo mogli biti osobe čiji život i djelovanje odražava ljubav Krista koji donosi pomirenje. Jedino snagom Isusove osobe moći ćemo doista postići vjerodostojno pomirenje koje će imati trajne odjeke na Crkvu i društvo.

Mir

Plod je pomirenja mir, što me dovodi do mojega drugog hodočašća u Kobé u Japanu, kad sam posjetio subraću lazariste i kćeri kršćanske ljubavi. Otišli smo u Nagasaki, grad u kojem živi najveći broj katolika u Japanu. Kao što bilježi povijest, atomska je bomba pogodila Nagasaki 9. kolovoza 1945. Poslije toga užasnog iskustva, Japan i ostale osobe dobre volje trudile su se vidljivim načinom promicati mir posred te tragedije. Oni su izgradili Park mira koji smo posjetili, a ispunjen je simbolima mira što su ih darovale zemlje i osobe iz čitavoga svijeta.

Glavni simbol koji je privukao moju pozornost jest kip čovjeka što sjedi, jedna mu je ruka ispružena a druga podignuta prema nebu, predočujući poziv na mir. Jednom nogom je na zemlji, druga je prekrižena na koljenu, a simbolizira da potraga za mirom pretpostavlja potrebu kontemplacije (prekrižena noga) i akcije (noga na zemlji). Ispružena ruka simbolizira isto tako da svi ljudi trebaju biti promicatelji mira, a ruka uzdignuta prema gore izražava da je za pribavljanje istinskih djela mira potrebna Božja pomoć.

Korijen je pomirenja mir, potreban je svakomu od nas, a započinje u našim srcima. Tek nakon toga on će se ukorijeniti u našim obiteljima, našim redovničkim zajednicama, s našim susjedima, na radnom mjestu, u našim službama i udruženjima kojima pripadamo. Kao vinkovska obitelj moramo se truditi njegovati mir i promicati ga na sve moguće načine. Sveti Vinko nas podsjeća da »ljubav traži da nastojimo uspostaviti mir tamo gdje ga nema« (Pismo 2054, od 23. travnja 1656., Coste V).

Ova nam korizma nudi idealan trenutak molitve za mir dok živimo u surječju s trajnim prijetnjama ratom, terorizmom, nasiljem u našem svijetu. Taj pothvat prema pomirenju čiji je plod mir, ostvaruje se prakticiranjem kreposti poniznosti. Vidio sam tu krepost ostvarenu na djelu u svoj njezinoj snazi tijekom svog posjeta kćerima kršćanske obitelji u Mauritaniji i u Tunisu.

Poniznost

Radi obavljanja svoje službe među siromasima tih zemalja, kćeri kršćanske ljubavi moraju to činiti ponizno i neupadljivo. U Mauritaniji, zemlji koja sebe smatra 100 % muslimanskom, kćeri kršćanske ljubavi rade s vjerskim zajednicama kršćanske provenijencije koje dotična zemlja ne priznaje kao vidljive entitete. U takvim zemljama kćeri kršćanske ljubavi prakticiraju veliku poniznost, osobno i kao zajednica jer rade u laičkim udruženjima koja poslužuju siromahe. One tu nemaju rukovodeća mjesta i moraju surađivati s onima koji ih predvode.

Živjeti i raditi u takvomu okruženju iziskuje pomirenje i unutarnji mir radi prihvaćanja takvih okolnosti. To poziva poglavito na istinsku poniznost, kenozu, da se ispraznimo od samih sebe. Živjeti u okruženju gdje niste ni prihvaćeni, ni prepoznati, teško je. A još je delikatnije kada ne postoji mogućnost dati javno svjedočanstvo o Crkvi, ni o našoj vinkovskoj karizmi.

Takvo prakticiranje kreposti poniznosti moguće je samo po ustrajnom unutarnjem životu molitve i po međusobnoj podršci u zajednici. Nikada nije lako napustiti potrebu za kontroliranjem i traganjem za pohvalom i priznanjem ljudskog ega. Prisutnost kćeri kršćanske ljubavi Provincije sjeverne Afrike pruža diskretno, ali vrlo snažno svjedočanstvo kreposti  poniznosti. Ta poniznost omogućuje nastavljanje naše karizme služenja, poglavito služenja osobama što žive na rubu društva. To su Božji i Vinkovi siromasi, oni maleni koji su često stavljeni u stranu, štoviše, zaboravljeni.

Kćeri kršćanske ljubavi i članovi vinkovske obitelji služe u sličnim okolnostima širom suvremenoga svijeta. One su sjedinjene sa siromasima dragovoljnim svjedočenjem svojega poniznoga i često skrovitoga služenja. Sveti Vinko je govorio: »Poniznost se, dakle, sastoji u poništenju samih sebe pred Bogom i u snižavanju sebe radi stavljanja Boga u srce, ne tražeći poštovanje ni odobravanje ljudi i stalno se boreći protiv poriva taštine… Poniznost čini [da osoba] poništava sebe, da ističe samo Boga, da bi se njemu pridavala slava« (Konferencija 211, od 22. kolovoza 1659., Coste XII).

Prema osobnomu iskustvu, za rad na pomirenju i zadobivanje mira u svomu srcu, moramo steći i prakticirati krepost poniznosti. Da bismo to ostvarili, najbolje je ispitati se u punoj čestitosti i otvorenosti srca pred Bogom. To nas vodi k onomu što je sveti Pavao nazvao kenozom, poništenjem samih sebe. Naš uzor je Krist koji, »trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik« (Fil 2, 6-7). U kršćanskomu životu, ova lekcija poniznosti koja se sastoji u »oplijenjenju sebe« nije samo osobni pothvat nego bitna sastavnica identiteta nas kao Crkve. Korizma nas poziva na osobno i zajedničko obraćenje srca.

Srce ispunjeno milosrđem

Korizmena poruka pape Franje naslovljena je: »Očvrsnite srca!« (Jk 5, 8), upućuje nas na promišljanje. Jedino prakticiranjem poniznosti, mira i pomirenja naša će srca moći postati čvrsta i usidrena u milosrđu i ljubavi Kristovoj. Korizma je vrijeme za traženje unutarnje obnove u molitvi, uranjanje u Sveto pismo, svakodnevna euharistija i življenje naše vinkovske karizme služenja siromasima. Sve nas to poziva imati jako srce. Poslušajmo te riječi našega Svetog Oca:

»Imati milosrdno srce ne znači imati slabo srce. Tko želi biti milosrdan treba čvrsto, postojano srce, zatvoreno napasniku, a otvoreno Bogu. Srce koje dopušta da ga pronikne Duh Sveti i da posvuda nosi ljubav braći i sestrama. I konačno, siromašno srce, koje je svjesno vlastitog siromaštva i besplatno se daje drugima. Zbog toga, draga braćo i sestre, želim zajedno s vama u ovoj korizmi reći Kristu: Fac cor nostrum secundum cor tuum: Učini srce naše po Srcu svome.« (Poruka pape Franje za korizmu 2015.)

Neka nam ova korizma pomogne rasti u Kristovoj ljubavi i našoj vinkovskoj karizmi, dok idemo putem pomirenja i hodimo stazom mira »raskajanih i poniznih srdaca« (Ps 50, 19).

Vaš brat u svetom Vinku,

G. Gregory Gay, C. M.

Vrhovni poglavar


S francuskog prevela: s. M. Arkanđela Smoljo


Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: