Klanjanje križu na Veliki petak

Sveukupnost kršćanskoga vjerovanja proistječe iz Kristova vazmenoga otajstva, njegove otkupiteljske muke, smrti i uskrsnuća, pa stoga i svako liturgijsko slavlje ima izvor i temelj u tome istome otajstvu, otajstvu Krista. No, kad u godišnjem ritmu liturgijskoga spomen-činjenja Kristova otajstva slavimo taj Temelj vjere, vremenski oblikovan kao vazmeno trodnevlje, pred nama se pojavljuje niz elemenata koji zasjenjuju jasnoću o vazmenoj i ‘križnoj’ utemeljnosti kršćanske vjere. Tako je i s načinom slavljenja otajstva križa u liturgiji Muke Gospodnje na Veliki Petak. Misao o križu duboko je utkana u pučku pobožnost vezanu uz taj Dan, kao i u ‘pučku obrednost’, ali u samoj liturgiji Crkve središnjost križa nije tako jasno očitovana i življena.

Prva misao o liturgiji Velikoga Petka uprisutnjuje nam navještaj Muke Gospodinove iz evanđelja po Ivanu. Ostali elementi obredne dinamike slavlja ostaju manje pamćeni. Zašto? Zacijelo iz razloga što im u našemu liturgijskom iskustvu i praksi nije dana važnost koja im pripada. Navještaj Kristove muke samo je (istina središnji) trenutak prvoga dijela slavlja, Liturgije Riječi, koja je samo prvi stol zajedništva s Kristom. U Liturgiji križa, oblikovanoj kao središnji i najvažniji dio slavlja, prepoznajemo drugi stol zajedništva s Kristom – i to ne kao ‘zamjenu’ za euharistijski stol (jer na taj dan Crkva ne slavi euharistiju), nego kao temelj i izvornost svakome našemu slavlju, pa i euharistijskome. Križ je jedini kršćanski žrtvenik jer je jedna i neponovljiva otkupiteljska žrtva, ona na križu (oltar je samo spomen-žrtvenik jer je i euharistija spomenžrtva).

Liturgijska praksa, međutim, više je impregnirana pobožnošću negoli liturgijskom i teološkom mišlju, pa se veća pozornost daje našemu nošenju križa s Kristom i našim križevima, negoli Kristu i otajstvu njegova križa. Pučka pobožnost u središte stavlja Isusovo nošenje križa, prihvaćanje križa i trpljenja. Liturgija, pak, u središte stavlja Kristov prinos na križu. On se križu dao nositi. Uistinu, lakše je nosili križ nego dati se križu da nas nosi. Vrelo našega otkupljenja nije u Kristovu nošenju križa, nego u istini da se Krist dao nositi na križu, i na njemu razapeti (predati) život za nas.

Liturgija Velikoga petka stoga križu, izvornome i jedinome kršćanskom žrtveniku, daje središnju važnost. Obred klanjanja križu trebao bi biti izraz vjere i spomen-činjenja toga Kristova otkupiteljskog darivanja na križu. Jasnoća obrednoga očitovanja vjere iziskuje otkrivanje/pokazivanje križa i klanjanje križu sa „svečanošću koja dolikuje vrelu našega spasenja“. Svečano, a ne samo pobožno klanjanje! Klanjanje koje će biti slavlje, a ne samo pobožnost! Zato se inzistira da se u činu otkrivanja križa kod svakoga poklika „Evo drvo križa“ i poziva „Dođite, poklonimo se“ svi ostanu neko vrijeme u poklonstvu i tišini.

Osobito je važno nastojati omogućiti liturgijsku svečanost osobnome klanjaju vjernika pred križem. U liturgijskim se odredbama inzistira da se „križ pruži na poklonstvo svakome vjerniku, jer je osobni poklon križu poglaviti element u ovome slavlju, te da se samo u preobilnome mnoštvu naroda rabi obred poklona sviju zajedno“. Jednako se inzistira da se „za klanjanje dade samo jedan križ, jer to traži istinitost znaka“.

Jednost i neponovljivost Kristova prinosa na križu izražava se jedinstvenošću znaka – jednim križem. Ponuditi više križeva za klanjanje, znači svratiti pozornost s Križa i njegove otkupiteljske snage na izvanjsku obrednost našega odnosa prema križu. Razmišljanja koja takvu praksu nazivaju „pastoralno opravdanom“ uistinu se ne dotiču biti pastoralne brige oko slavlja. U Rimskom misalu se savjetuje da se u slučaju velikoga mnoštva naroda radije izabere zajedničko klanjanje pred jednim križem, negoli pojedinačni poklon pred više križeva. Ako se ponegdje vjernici opiru takvome zajedničkome klanjanju, onda je to više nego dovoljan pokazatelj da kao najprikladniji obredni oblik ostaje pojedinačno klanjanje pred jednim križem, pa i po cijenu duljega trajanja. U ime svečanosti slavljenja Izvora svih naših slavlja!