LOGO – Godine posvećenog života

KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA

Posvećeni život u Crkvi danas

Evanđelje, prorokovanje, nada

Golubica na krilu podupire poliedarski globus, dok se naslanja na vode iz kojih izranjaju tri zvijezde, zaštićene drugim krilom.

Logo Godine posvećenog života je djelo slikarice Carmele Boccasile. Logo simbolima izražava temeljne vrijednosti redovničkog posvećenja. U njemu se prepoznaje neprekinuto djelo Duha Svetoga, koji u svakom vremenu pokazuje bogatstvo života evanđeoskih savjeta kroz mnoštvo karizmi te je i na taj način vječno prisutan u Crkvi i svijetu, u vremenu i prostoru (usp. VC 5).

Na grafičkom prikazu koji ocrtava golubica nazire se arapski simbol mira koji poziva posvećeni život da bude primjer sveopćeg pomirenja u Kristu.

Simboli na logu

Golubica nad vodama

Golubica pripada klasičnoj simbolici koja predstavlja djelovanje Duha Svetoga, izvora života inadahnitelja kreativnosti. To je poziv na početke povijesti: U početku Duh Božji lebdio je nad vodama (usp. Post 1,2). Golubica, lebdeći nad morem punim još uvijek neizražena života, upućuje na vjernu i strpljivu plodnost, dok znakovi koji je okružuju upućuju na kreativno i obnoviteljsko djelovanje Duha. Osim toga golubica evocira posvećenje Kristove ljudskosti u krštenju.

Vode, sastavljene od mozaik pločica, ukazuju na složenost i sklad ljudskih i kozmičkih elemenata, koje Duh Sveti čini „neizrecivim uzdasima“ u skladu s tajanstvenim Božjim planovima (usp. Rim 8, 26-27), jer se spajaju u gostoljubivom i plodnom susretu koji dovodi do novog stvaranja. Među valovima povijesti golubica leti nad vodama potopa (usp. Post 8, 8-14). Redovnici i redovnice u znaku Evanđelja, oduvijek hodočasnici između naroda, žive svoje raznovrsne karizme i služenja „kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti“ (1 Pt 4,10); obilježeni znakom Kristova križa do mučeništva, žive povijest s mudrošću Evanđelja, Crkve koja grli i liječi sve ljudsko u Kristu.

Tri zvijezde

Podsjećaju na identitet posvećenog života u svijetu kao confessio Trinitatis, signum fraternitatis e servitium caritatis (ispovijedanje Trojstva, znak bratstva i služba ljubavi) Izražavaju međusobni suodnos trinitarne ljubavi, koju posvećeni život pokušava živjeti svakodnevno u svijetu. Zvijezde podsjećaju i na trostruki zlatni pečat kojim bizantska ikonografija časti Mariju, punu Svetosti, Božju Majku, prvu učenicu Kristovu, primjer i zaštitnicu svakog posvećenog života.

Poliedarski globus

Mali poliedarski globus označava svijet sa raznolikošću naroda i kultura, kako navodi papa Franjo (usp. EG 236). Dah Duha ga podržava i vodi prema budućnosti: poziv redovnicima i redovnicama „da postanu nositelji Duha (pneumatophóroi), istinski duhovni muškarci i žene, sposobni potajno oploditi povijest“ (VC 6).

Lema

Posvećeni život u Crkvi danas

Evanđelje, prorokovanje, nada

Lema daje konačni naglasak identitetu i vidicima, iskustvu i idealima, milosti i putu, koje posvećeni život živi i nastavlja živjeti u Crkvi kao Božjem narodu, vodeći narode i kulture prema budućnosti.

Evanđelje: ukazuje na temeljnu normu posvećenog života koja je „nasljedovanje Krista prema Evanđelju“ (PC 2a). Prvo kao „živo sjećanje na način postojanja i djelovanja Isusa“ (VC 22), a zatim kao mudrost života u svijetlu brojnih preporuka koje je Učitelj ponudio učenicima (usp. LG 42). Evanđelje daje usmjeravajuću mudrost i radost (usp. EG 1).

Prorokovanje: podsjeća na proročki karakter posvećenog života koji „se postavlja kao poseban oblik sudjelovanja u proročkoj službi Krista, priopćena po Duhu cijelom Božjem narodu“ (VC 84). Može se govoriti o autentičnoj proročkoj službi, koja proizlazi iz Božje Riječi, prihvaćena i življena u različitim životnim okolnostima. Služba se izražava u hrabrom prigovoru, u najavi nove „Božje posjete“ i „istraživanjem novih putova da posuvremeni Evanđelje u povijesti, u pogledu na Kraljevstvo Božje“ (isto).

Nada: podsjeća na eshatološko kršćansko otajstvo. Živimo u vremenu rasprostranjene nesigurnosti i nedostatka projekata u širokom obzorju: nada pokazuje svoju kulturnu i društvenu krhkost, obzorje je mračno jer „čine se često izgubljeni tragovi Božji“ (VC 85). Posvećeni život ima trajnu eshatološku projekciju: svjedočenje u povijesti da će svaka nada imati konačno okupljanje i pretvara se u „misiju, tako da Kraljevstvo se potvrđuje u rastućem obliku ovdje i sada“ (VC 27). Znak nade posvećenog života postaje bliskost i milosrđe, prispodoba o budućnosti i slobodi od svakog idolopoklonstva.

„Potaknuti Ljubavlju koju Duh Sveti izlijeva u naša srca“ (Rim 5,5), redovnici i redovnice, dakle, obgrljuju svemir i postaju sjećanje na ljubav Trojstva, posrednici u zajedništvu i jedinstvu, moleći stražari na ivici povijesti, solidarni s čovječanstvom u svojim tihim naporima i traženjima Duha.

Umjetnik loga

Stvaranje loga za Godinu posvećenog života, povjereno je slikarici Carmeli Boccasile iz umjetničkog ateljea Dellino, kojeg su osnovali 1970. (Bari – Rim, Italija) Lillo Dellino i Carmela Boccasile.

Za ove umjetnike, slikovna vizija je „ikona“, bilo u formalnom ili izvornom smislu zapravo poziv, susret i dijalog. Shvaćen tako, svaki umjetnički izraz biva življen kao prozor nad vidljivim koji intuira i uvodi u nevidljivo: ikona kao znak koji nadilazi idola i otvara se božanskome. Ovakvo poimanje umjetnosti blisko je viziji koja je obilježila sakralnu umjetnost Crkvenih Otaca tijekom II. Nicejskog koncila (787).

Carmela Boccasile, slikarica i stručnjak za ikonografiju, je osjetljiv tumač tradcionalnih jezika u novom i modernom načinu razumijevanja. Ističe se po pažnji za detalje i onome što bi nazvali „kromatski skrupul“: skrupul koji kao da odgovara na poziv ikone, i kao da je napravljen od slušanja i pažnje, potrage za zvukom unutar boja. Kombinirajući rad ateljea, Carmela Boccasile dijeli umjetničku ideju i kulturni put, razlikujući i udaljavajući svoju proizvodnju (rad) za određenje vlastitog zvanja u razvoju sakralne ikone nadahnute katoličkom i grko-pravoslvanom tradicijom i sa posebnom posvetom na marijanske i nikolajske ikonografije. Rad umjetnice Boccasile, također izvrsne portretistkinje, definira se kao izraz „materija pneumatofora“ i „tonski kontrapunkt“.

Lillo Dellino, umjetnik, grafičar, fotograf, scenograf i dizajner (Bari 1943. – Pariz 2013.) – (učenik majstora maestra Nicole La Fortezza, dobitnika brojinih nagrada, umjetnički voditelj izložbi i umjetničkih galerija, suradnika na znanstvenim projektima sa Silviom Ceccato-om, Pino-m Parinijem, i Mauriziom Calvesi) – suprug Boccasile, postavši sa svojom inteligencijom i snagom stvaranja životni i umjetnički partner u zajednici koja traži Duha Svetog. Radili su zajedno desetljećima kao savjetnici Međunarodnog studijskog centra u papinskoj bazilici sv. Nikole u Bariju, u kazalištu Lirico Petruzelli, i drugim tijelima glazbene kulture i religije, pozvani od strane talijanske Katoličke Crkve na pilot projekt izgradnje novih talijanskih crkvi.

To je umjetnički oblik velike dubine, kojemu se danas pridružuje i sin Dario, ujedinjujući svoje iskustvo kao pisac i znanstvenik semiotike, kako vizualne, tako i figurativne umjetnosti naslijeđene od roditelja.

Ovaj bračni i umjetnički par, svojim poslom hranjenim rijetkim jedinstvom života, doprinio je novom pogledu suvremenog talijanskog slikarstva i grafike, ali također potrazi za trascedentnim u znaku kršćanske tradicije.

---