Nedjelja muke Gospodnje – Cvjetnica

Za stare crkvene pisce bilo je važno pokazati da su se na Isusu ispunila sva proroštva, pa tako i ono iz Zah 9,9: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” Evanđelisti Matej (21,4-5) i Ivan (12,14-15) upravo u događaju Kristova svečanog ulaska u Jeruzalem vide ispunjenje Zaharijina proroštva, jednako kao i najstariji crkveni pisci. U tome smislu spominje taj događaj i Justin oko 150 g.

Prvi opis liturgije Cvjetnice u Jeruzalemu nalazimo kod Egerije u 4. st. Ona opisuje kako se te nedjelje u Jeruzalemu oko 13 sati (sedma ura) sav puk s biskupom sabire na Maslinskom brdu kod bazilike zvane Eleona. Tamo se govore himni i antifone i čitaju čitanja. U 15 sati svi idu do bazilike Uzašašća (Imbomon) na istome brdu, gdje se ponovno čitaju himni, antifone i čitanja te govore molitve. Oko 17 sati pročita se evanđeoski odlomak koji govori o Isusovu svečanom ulasku u Jeruzalem i onda svi kreću prema gradu. Pjeva se “Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje”. Sva djeca, pa i ona na rukama svojih majki, imaju u rukama grane palmi ili maslina i prate biskupa. Dolaze do bazilike Uskrsnuća (Anastasis). Tamo bude još služba svjetla. Nakon molitve križu, puk se otpušta. Nigdje se ne spominje blagoslov palminih i maslinovih grana. Ovaj se obred u Jeruzalemu sve više razvijao, tako da je u 6. st. zabilježeno sedam postaja u ovome ophodu.

Od početaka do reforme Tridentskog sabora Nije posve jasno kada i kako je ovaj obred s Istoka prešao na Zapad. Prve tragove nalazimo izvan Rima: kod Izidora Seviljskog, odnosno u mozarapskoj i galskoj liturgiji. U 8. st. je u Galiji i Španjolskoj zabilježen obred Cvjetnice. U vrijeme Amalarija (sredina 9. st.) sigurno je zasvjedočen ophod s granama na Cvjetnicu. Gelazijev i Grgurov sakramentar ne donose molitve blagoslova grana, nego samo tu nedjelju nazivaju Dominica in palmis de Passione Domini (GeV ), odnosno Die Dom. in Palmas (GrH). Pretpostavlja se da je ipak postojao i blagoslov grana. Tek Rimsko-Germanski pontifikal iz 10. st. donosi podrobno opisano bogoslužje Cvjetnice.

Ophod na Cvjetnicu bio je tijekom srednjeg vijeka izrazito popularan. Puk se redovito zajedno s biskupom okupljao u nekoj crkvi izvan grada ili na nekoj uzvisini (u spomen na Maslinsko brdo). Čitao se odlomak iz Izl 15,27-16,1-7, gdje se spominje kako su Izraelci nakon prelaska Crvenoga mora došli do mjesta gdje je bilo dvanaest izvora i sedamdeset palmi, a zatim su se blagoslivljale grane uz mnogobrojne molitve. Nakon toga bi ophod krenuo prema gradu, pri čemu je Krista predstavljao evanđelistar umotan u platno purpurne boje i položen na nosiljku koju bi nosila četvorica đakona. Umjesto evanđelistara neki su jednako tako svečano u ophodu nosili križ okićen vijencima cvijeća.

Na vratima grada odavala se počast Gospodinu. Djeca su pred križ sterala svoju odjeću i grane, a kad bi na gradskim vratima svi kleknuli, pjevalo se Židovska su djeca; Slava, čast i hvala ti. Na koncu bi se ispred gradskih vrata prostro biskup. Jedan bi ga klerik nato lagano udario po leđima dok se pjevala antifona Udarit ću pastira. Nakon toga se odlazilo do crkve, gdje bi biskup završio ophod jednom molitvom.

U Rimu je procesija išla od bazilike Svete Marije Velike do bazilike Svetoga Ivana Lateranskog. U Engleskoj je u 11. stoljeća uveden ophod s Presvetim. U Njemačkoj je od 10. st. u ophodu bio drveni magarac na kotačima (Palmesel) na koji bi se stavljao Kristov kip.

(Tekst preuzet iz znanstvenog članka: Z. Pažin, Cvjetnica – Ndjelja muke…)

---