Petrove suze

Giovanni Francesco Barbieri, poznat kao Guercino (1591-1666) jedan je od najvažnijih talijasnkih slikara XVII stoljeća. Najpoznatija njegova djela su: Oslobođenje svetog Petra iz tamnice (1622), Prikazanje Gospodinovo u Hramu (1623), Ecce Homo (1647), Pokajanje sv. Petra (1650), Abraham žrtvuje Izaka (1657)…

Sv. Petar plače. Ulje na platnu, godina 1650. Umjetnik na slici prikazuje pokajanje Apostola nakon što je tri puta zatajio da je jedan od Kristovih učenika. Petar plače i moli oproštenje pred Marijom Majkom Isusovom.

Ova predivna slika otkriva nam karakter i osobu apostola Petra. Ulomak iz Matejeva evanđelja prikazuje Petra ovako:

Tada im reče Isus: “Svi ćete se vi još ove noći sablazniti o mene. Ta pisano je: Udarit će pastira i stado će se razbjeći. ³³ Nato će mu Petar: “Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!” ³⁴ Reče mu Isus: “Zaista, kažem ti, još ove noći, prije negoli se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti!” ³⁵ Kaže mu Petar: “Bude li trebalo i umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti.” Tako rekoše i svi učenici… A Petar je sjedio vani u dvorištu. I pristupi mu jedna sluškinja govoreći: “I ti bijaše s Isusom Galilejcem.” ⁷⁰ On pred svima zanijeka: “Ne znam što govoriš.” ⁷¹ Kad iziđe u predvorje, spazi ga druga i kaže nazočnima: “Ovaj bijaše s Isusom Nazarećaninom.” ⁷² On opet zanijeka sa zakletvom: “Ne znam toga čovjeka.” ⁷³ Malo zatim nazočni pristupiše Petru i rekoše: “Doista, i ti si od njih! Ta govor te tvoj izdaje!” ⁷⁴ On se tada stane zaklinjati i preklinjati: “Ne znam toga čovjeka.” I odmah se oglasi pijetao. ⁷⁵ I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: “Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.” I iziđe te gorko zaplaka (Mt 26,32-35.69-75).

Petar se u svakom slučaju pokazuje kao neuravnotežena osoba, osoba u koju se baš i nemožeš pouzdati, osoba od nepovjerenja. Mnogobrojne su takve scene koje nam Evanđelja donose o Petru. Prisjetimo se samo Posljednje večere i pranja nogu. Petar govori: „Nećeš mi prati nogu nikada!“ Što nam otkriva da, unatoč svakodnevnom boravku i druženju s Isusom, nije shvaćao ni Isusa ni njegovu poruku. Nakon toga opet hirovito, djetinje zahtijeva: „Ako je tako, onda ne samo noge, već i ruke i glavu“ (Iv 13,9). Poznat nam je Isusov odgovor. Malo zatim Petar opet preuzetno govori: „Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!“ To su riječi, pune samopouzdanja, prepotentne, a opet iskrene. Riječi u kojima možemo isčitati želju, volju, htijenje za iskrenom i dubokom vijernošću. U njima možemo isčitati i Petrovu veliku ljubav prema Isusu, ali ljubav koja nije spremna ići do kraja, ljubav koja je bila više osjećaj, preuzetna, prepotentna, ljubav koja nije imala dubine, ljubav koja još nije bila zrela. Ljubav kojoj je falilo ono bitno – poniznost i pouzdanje u Isusa.

U ovom evanđeoskom odlomku svatko od nas, svaki čovjek može vidjeti sebe. Skloni smo hvalisanju, brzopletosti, nepromišljenosti, ljudi smo velikih i obećavajućih riječi, a skormni ili nikakvi na djelu. Hrabri na riječima, a kukavice i izdajnici u djelima. Petar koji je pred dvanaestoricom odlučno rekao da se niakd neće sablazniti o Prijatelja, da je spreman i život položiti za Nj, posustao je pred običnom sluškinjom. Kakvih li se sve „sluškinja“ i „sluga“ mi bojimo? Čije li smo sve sluge? Toliki ljudski obziri, tolika hrabrost i hvalisanje u svom malom svijetu, a čim zakoračimo malo iz tog našeg svijeta postajemo kukavice, spora srca da vjerujemo, da se nadamo, da ljubimo. A svi smo mi pred Kristovim križem i kukavice, i razbojnici, i Jude, i Petar… Kolikoli smo samo puta i mi pred euharistijskim Kristom, baš kao i Petar tijekom prve Euharistije na Veliki četvrtak, preuzetno govorili: Ako te svi ostave, iznevjere, izdaju, zataje…, Gospodine, JA, ne JA neću! I gle, baš kao i Petar, i mi čim uđemo u neko tuđe dvorište ne samo da ne prepoznajemo Isusa, već se i zaklinjemo i preklinjemo da Ga nikad nismo vidjeli. Zar svako naše međusobno nerazumijevanje, mržnja, ogovaranje, klevetanje – zli jezici, tolike sebičnosti, tolika strančarenja i podjele, toliki kukavičluk zauzeti se za potlačene, napuštene, prezrene…, zar sve to nije i izdaja i zatajenje Sina Božjega? I ne trebamo ići tako daleko – zar se sve to ne događa i u našim zajednicama, obiteljima, društvu, Crkvi?

No ova prelijepa slika, koja u svakome tko je gleda, budi i divljenje i poziv na duboku vjeru pokazuje nam da uzase uvijek imamo Mariju – Isusovu i našu Majku. Ona je ta koja je spremna uvijek primiti naše suze, naše kajanje, našu nesigurnost, našu preuzetnost, našu nevjeru. Marija – Majka pod križem, Majka boli, Majka čovječanstva.

No ova slika pokazuje nam i veliku razliku između nas i Petra: Petar je znao iskreno plakati, iskreno se kajati, njegove suze bile su znak istinskog obraćenja. Naše suze, najčešće, su znak samosažaljenja.

Stoga danas, kad se spominjemo i Petrove izdaje, i Isuova oproštenja, i Marijina majčinstva molimo iskreno: Marijo Majko izmoli nam od svoga Sina dar istinskog obraćenja i dar suza koje će biti metanoja – znak našeg obraćenja.

S. Stjepanka Stanić

---