Pismo o. Tomaža Mavriča Vinkovskoj obitelji za korizmu 2019.

HODOČAŠĆE SRCA
Duhovno vodstvo – Sakrament pomirenja – Razmjena vjere

Dragi članovi vinkovske obitelji diljem svijeta!

Milost i mir Isusov bili uvijek s nama!

Dok ulazimo u korizmu, s dubokom unutarnjom radošću zahvaljujemo Isusu za ovo sveto vrijeme u godini koje nam pomaže razumjeti i očima srca vidjeti bezgranične čine milosrđa prema nama, prema drugima i prema cijelom čovječanstvu.

Svoje razmišljanje nastavljamo tragom prethodnih pisama o pojedinostima koje su oblikovale vinkovsku duhovnost i učinile da je sveti Vinko postao mistik kršćanske ljubavi. U zadnjem pismu za došašće osvrnuli smo se na jedan od glavnih izvora s kojih se napajao Vinko kao mistik kršćanske ljubavi: na svakodnevno razmatranje. U ovome pismu za korizmu želio bih da razmišljamo o ostalim izvorima koji su učinili da je sveti Vinko postao takvim mistikom: duhovno vodstvo, sakrament pomirenja i razmjena vjere.

Pozivam sve nas da tijekom ove korizme obavimo jedno hodočašće, hodočašće srca, i to Isusovu i svomu srcu. Ako se ta dva srca susretnu, ako se ispune istim mislima i željama, svi čini koje budemo poduzimali u svakomu trenutku svoga života, bit će sveti čini. Isus će naše srce ispuniti svojom prisutnošću čak i u najskrovitijim njegovim predjelima i naše će srce biti jedno s njegovim i po njegovu Srcu.

U arhivima Kuće matice Misijske družbe u Parizu sačuvana su dva spisa o konferencijama što ih je sveti Vinko održavao u Svetom Lazaru. Jedan je iz ruke Renéa Almérasa, asistenta u Kući matici i potom Vinkova nasljednika u službi vrhovnoga poglavara, a odnosi se na razdoblje od 1656. do 1660. Drugi spis je napisao Jean Gicquel, pomoćni asistent u razdoblju od 1650. do 1660. Nijedan od ta dva spisa nije cjelovit, ali datumi i navedeni naslovi konferencija za veljaču 1652., 1653., 1654., i početak 1655. omogućuju zaključiti da se Vinko svojoj subraći obraćao svake godine na početku korizme. Evo jednoga tipičnog primjera:

Veljača 1652. – Da dobro proživimo korizmu

1. Obveze koje imamo da bismo proživjeli ovu korizmu pobožnije i svesrdnije od prethodnih.

2.Što svaki od vas misli učiniti da bi se to ostvarilo (Coste XII, 457).

Vinko nam osobno navodi da svake godine sudionici Konferencija utorkom razgovaraju kako se dobro okoristiti korizmom (Coste XI, 89) i, premda smo u njegovim Konferencijama kćerima kršćanske ljubavi naišli samo na naznake o korizmi, teško je pretpostaviti da o tome nije govorio također i sestrama.

Nažalost, nije nam sačuvana nijedna od tih Vinkovih korizmenih konferencija. Razasute bilješke pojavljuju se u njegovim pismima i u ostalim spisima, ali većina njegovih prijedloga o korizmi izgubljena je. Svjesni važnosti koju je Vinko pridavao „Dobrom življenju korizme“, i mi krećemo na hodočašće, hodočašće srca razmišljajući o tri važna izvorišta prisutna u tradiciji i vinkovskoj duhovnosti, to jest o duhovnom vodstvu, o sakramentu pomirenja i o razmjeni vjere.

Duhovno vodstvo

Duhovno vodstvo kojemu je cilj pomoći nam na našem životnom putu sastoji se od jednostavnoga i povjerljivoga razgovora s duhovnim vođom o našim radostima i patnjama, o svakodnevnim borbama, o našim uspjesima i padovima. Malo tko može korisnije usmjeriti naše duboke osjećaje, zabrinutosti i probleme kako to može učiniti netko „povjerljiv“ tko nas razumije i poznaje zamke što se mogu prepriječiti na našem putu. Borbe s kojima se susrećemo glede osjetljivih pitanja, kao na primjer seksualnosti, često su veoma opterećujuće, ali iskren razgovor s iskusnim pratiteljem najčešće je prvi najmudriji korak da ih razriješimo.

Sveti je Vinko često govorio o potrebi duhovnog vodstva. 23. veljače 1650. napisao je sestri Jeanne Lepintre: Istina je, sestro, duhovno vodstvo je od velike koristi; to je mjesto savjetovanja u poteškoćama, ohrabrenja u odbojnostima, utočišta u napastovanjima, snage u umornostima; naposljetku, ako je duhovni vođa ljubazan, mudar i iskusan – to je izvorište dobrobiti i utjehe (Coste III, 614). S druge strane, kada probleme odgađamo ili kada ih sami pokušavamo rješavati, oni mogu izazvati ogromnu osobnu pomutnju i na kraju eksplodirati. Vinko je bio svjestan da se nakon svećeničkog ređenja ili poslije polaganja zavjeta prakticiranje duhovnog vodstva, nažalost, ponekad zapušta. On ga je izričito preporučivao onima koji su dolazili u Sveti Lazar na duhovne vježbe za ređenike (Coste XIII, 142).

Cilj razgovora s duhovnim vođom izričito naglašavan već u doba otaca i majki pustinje posvema je jednostavan: radi se o čistoći srca. Vinko je, dakle, preporučivao duhovno vodstvo barem više puta godišnje (usp. Opća pravila Misijske družbe X, 11), posebice u vrijeme obavljanja duhovnih vježbi ili tijekom liturgijskih vremena kao što je korizma.

Kao što je sveti Vinko Paulski posve izričito poticao svoju subraću, sestre i, općenito, sve posvećene osobe da imaju svoga pouzdanog, milosrdnog, mudrog i provjerenog duhovnog vođu, želio bih svakoga člana vinkovske obitelji, posvećene i laike, ohrabriti da imaju svoga duhovnoga vođu koji će ih pratiti na njihovu hodočašću. Sveti Vinko je poticao posvećene osobe da duhovno vodstvo ne ograničavaju samo na doba početne formacije – postulaturu, interni odgoj u sjemeništima – nego je naglašavao da duhovno vodstvo treba integrirati u cjelokupni duhovni hod tijekom cijeloga života.

Svaka osoba sa svojim duhovnim vođom odlučuje o učestalosti susreta u duhovnom vodstvu. Naš utemeljitelj je preporučivao da to bude više puta godišnje. To bi moglo biti svaka dva do tri mjeseca. Glede toga, svaka pojedina kongregacija vinkovske obitelji ima svoje vlastite konstitucije i statute koje na konkretan način govore o duhovnom vodstvu i o načinu kako ga primjenjivati u svomu životu.

Sakrament pomirenja

Papa Franjo je stavio snažan naglasak na Božje milosrđe. To je prva riječ njegova gesla: Miserando atque Eligendo (koje bismo mogli slobodno prevesti: Odredbom Božjega odabira). Na početku njegova pontifikata, jedne nedjelje tijekom Angelusa slušateljima je preporučio knjigu kardinala Waltera Kaspera: Milosrđe: temeljni pojam Evanđelja, ključ kršćanskoga života.

Već prije četiri stoljeća sveti je Vinko smatrao da je milosrđe središte Blage vijesti. Opisao ga je kao lijepu krjepost o kojoj je napisano: „Božje svojstvo je milosrđe“ (Coste XI, 364).

Sakrament pomirenja slavljenje je milosrđa Božjega prema svakome od nas. To je obredni dijalog između: 1) Boga koji nas u svomu velikom milosrđu trajno traži i 2) nas koji priznajemo potrebu njegova milosrđa. On daruje mir onima koji u posvemašnjoj poniznosti priznaju svoje grijehe.

U sakramentu pomirenja kao i u duhovnom vodstvu bitno je izreći istinu u jednostavnosti. Mi odlazimo na ispovijed da jednostavno pred Bogom iznesemo svoje grijehe, uvjereni da nas njegova ljubav ozdravlja po sakramentalnim znakovima. Kvaliteta našega odnosa s ispovjednikom uvelike će ovisiti od jasnoće s kojom sebe otkrivamo. Nužno je dakle da taj odnos resi slobodna otvorenost nas samih te da ne štitimo „skrivene kutiće“ svoga života.

Sveti Vinko Paulski potiče nas da često odlazimo na sakrament pomirenja radi pribavljanja trajnoga obraćenja i vjernosti svomu pozivu (Konstitucije Misijske družbe 45 § 2). U svjetlu toga ohrabrenja, nadahnut Isusovim duhom, pozivam svakoga člana vinkovske obitelji da osobno i redovitosusreće Isusa u sakramentu pomirenja.

Brojni među vama, ili možda najveća većina vas, susrećete Isusa u sakramentu pomirenja barem mjesečno, čak i češće. Želio bih iskoristiti ovu priliku i sve članove vinkovske obitelji koji možda nemaju naviku redovito jedanput mjesečno susresti Isusa u sakramentu pomirenja potaknuti da odgovore na Isusov poziv te da to postane redovita praksa njihova duhovnog hoda.

Razmjena vjere

U Vinkovo doba, praksa ponavljanja razmatranja i običaj revidiranja života davale su članovima njegove duhovne obitelji redovitu mogućnost razmjene njihove vjere i otvorenoga priznavanja vlastitih pogrješaka. Tijekom vremena, nažalost, takve su vježbe postale formalne i rutinske pa su postupno izgubile svoju spontanost i životnost.

Uza sve to, razmjena doživljaja vjere uvijek ima vrijednost. Tijekom stoljeća nicali su različiti oblici toga razmjenjivanja. Duhovni su oci predlagali način ili stupnjeve da bi nam pomogli slušati Božju riječ, biti otvorenima primiti je u svoje srce i prihvatiti nadahnuća Duha, kako bismo razumjeli što Isus nama osobno kaže preko predloženoga teksta. Potom, u posvemašnjoj jednostavnosti i poniznosti mi to razmjenjujemo sa skupinom, sa zajednicom. To je „sveto tlo“ gdje se osjećamo sigurnima, gdje nismo osuđivani niti kritizirani nego saslušani, prihvaćeni kao jednaki, takvi kakvi jesmo u tomu trenutku svoga duhovnog hoda. U takvomu okruženju, u toj zajednici, u tom susretu razmjenjivanja vjere mi produbljujemo svoj odnos s Isusom, sa sobom i s drugima.

Vinko je želio da razmjene budu iskrene i konkretne: Govorio je:

Dobar je običaj da detaljno iznesemo stvari što su za nas poniženje kada nam razboritost dopušta da ih izreknemo naglas. Na taj način nadvladavamo odbojnost koju svatko osjeti kada naša uznositost želi da to ostane skriveno. Sveti je Augustin osobno objavio grijehe iz svoje mladosti i uobličio ih u knjigu kako bi svi saznali sve bezočnosti njegovih pogrješaka i sve ispade njegove raskalašenosti. A odabrana posuda, sveti Pavao, taj veliki apostol koji je bio uznesen do neba, nije li priznao da je progonio Crkvu? On je to čak i zapisao da se do konca vjekova zna da je bio progonitelj (Coste XI, 53-54).

Među ostalim načinima razmjenjivanja vjere što ih znate ili što možete prakticirati u vlastitim zajednicama ili skupinama, dopustite mi da vam predložim jedan model nazvan „sedam koraka“, način koji se može koristiti u našim zajednicama ili u kojoj drugoj skupini:

Sedam koraka:

• Sjetimo se Božje prisutnosti.
  Netko započne molitvom ili pjesmom.
• Pročitamo tekst.
  Netko pročita biblijski tekst, odlomak iz spisa svetog Vinka ili nešto drugo.
• Dopustimo Bogu da nam govori u šutnji.
  Ostanemo u šutnji neko određeno vrijeme i dopustimo Bogu da nam progovori.
• Odaberimo riječi ili rečenice što su nas dodirnule.
  Svaka osoba odabere jednu kratku rečenicu ili neku riječ i izgovori je naglas u molitvi, a ostali razmišljaju u šutnji.
• Razmjenjujemo to što smo čuli u svom srcu.
  Što nas je osobno dirnulo tijekom čitanja ili molitve?
• Razgovaramo što je svatko kao pojedinac ili pak skupina kao cjelina pozvana učiniti.
  Ima li nešto što smo pozvani učiniti?
• Molimo zajedno.
  Završavamo molitvom ili pjesmom.

Razmjena vjere je „sveto tlo“ gdje skidamo svoju obuću da bismo se stavili pred Boga u posvemašnjoj jednostavnosti i poniznosti. Razmjena vjere nije neki trenutak gdje, nakon što smo slušali i razmatrali Riječ božju, izgovaramo kratku propovijed ili kratku egzegezu teksta koji smo upravo pročitali, stavljajući se u ulogu poučavatelja. Razmjena se vjere prvenstveno sastoji u slušanju i razmatranju onoga što Isus kaže svakome od nas osobno, a potom to podijelimo sa skupinom, sa svojom zajednicom.

Isus je taj koji ozdravlja. I mi smo pozvani postati iscjelitelji svojih rana, po Njegovu srcu. Moguće je svoje slabosti, promašaje, zabrinutosti i unutarnje borbe podijeliti sa skupinom, sa zajednicom kada se ne osjećamo ugroženi, osuđeni ili odbačeni, ali također kada se osjećamo duboko poštivanima, prihvaćenima, voljenima, u ozračju gdje se osjećamo poput istinske braće i sestara, predragih prijatelja koji se međusobno potpomažu na putu života.

U našim zajednicama posvećenoga života, naš redoviti način zajedničkoga boravljenja biva vjerojatno tijekom Euharistije, svakodnevnoga razmatranja, u vrijeme zajedničke molitve, obroka, odmora, zajedničkih sastanaka, itd. Osim tih raznolikih trenutaka, želio bih pozvati družbe posvećenoga života kao i sve laičke ogranke vinkovske obitelji da razmisle o mogućnosti uvođenja susreta za razmjenu vjere prema modelu koji najviše odgovara svakoj kongregaciji ili skupini, odabirući između brojnih koje već poznajete ili koje će vam biti predložene. Način koji sam predložio u ovome pismu za korizmu jedan je od primjera.

Svaka će zajednica moći razmisliti i odlučiti o učestalosti organiziranja susreta razmjene vjere: jedanput tjedno, jednom mjesečno, više puta tijekom godine, u skladu s liturgijskim kalendarom ili nekim drugim ritmom što ga odabere zajednica ili skupina. Brojne zajednice i skupine već prakticiraju razmjenu vjere. Ovaj poziv i ohrabrenje upućujem zajednicama i skupinama u kojima ta praksa nije još postala stvarnost.

Poduzmimo zajedno „hodočašće srca“. Produbljenije razmišljanje o duhovnom vodstvu, o sakramentu pomirenja i o razmjeni vjere, odabirući ih za svoje redovite „pratitelje“ jamči nam da će naše putovanje ostvariti svrhu: ujediniti Isusovo srce s našim kako bismo mogli približiti se svakom srcu kao djelotvorniji evangelizatori siromaha. 

Vaš brat u svetom Vinku,
Tomaž Mavrič, CM
vrhovni poglavar

Prijevod s francuskoga:
s. M. Arkanđela Smoljo

---