PISMO VRHOVNOGA POGLAVARA O. GREGORYJA GAYA ZA DOŠAŠĆE 2015.

Objavljeno: 8. prosinca 2015.

Rim, došašće 2015.

Draga braćo i sestre, članovi Vinkovske obitelji!

Božja obećanja

Bit ću vam Bog, a vi ćete mi biti narod. (Lev 26, 12)

Al’ se ljubav moja neće odmać od tebe. (Iz 54, 10)

Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći. (Job 29, 12)

Evo, činim nešto novo … Zar ne opažate? (Iz 43, 19)

I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. (Iv 11, 26)

Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. (Iv 6, 56)

Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. (Iv 14, 18)

I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. (Mt 28, 20)


Ovi biblijski tekstovi sadrže i izražavaju saveznički odnos što ga je Bog uspostavio s čovječanstvom. Da bi se gore navedena obećanja mogla ostvarivati, potrebno ih je uprisutniti u sadašnjosti. Da bih objasnio to što želim reći, dopustite mi navesti vam primjere.

Kad se narod tužio na mučitelje koji su ih učinili robovima u Egiptu [Bog je bio prisutan i slušao njihove vapaje], Bog poziva Mojsija: Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu, da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta (Izl 3, 10). [Bog je bio prisutan i našao je rješenje za njihovu situaciju.] Poslije oštroga suprotstavljanja faraon se ublažio i narod je prešao Crveno more te je nastavio svoje dugo putovanje pustinjom [Bog je bio prisutan i spasio je narod]. Kada je narod ogladnio, Bog mu je dao mȁnu, kad je bio žedan voda je potekla iz stijene [Bog bijaše prisutan prateći narod u trenutcima tjeskobe]. I doista, Bog je pod vodstvom Mojsija bio prisutan posred patnji naroda. Poslije više stoljeća, kada su se mase okupile na jednomu drugom pustinjskom mjestu da bi slušale Učitelja, bili su svjedoci umnažanja kruha i riba te je njihova glad bila zadovoljena [Bog je taj put bio tjelesno prisutan u osobi Isusa, kao učitelja, iscjelitelja i tješitelja]. Pa ipak, Učitelj je želio, ne samo udovoljiti njihovoj tjelesnoj, nego isto tako i duhovnoj gladi. Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada (Iv 6, 35). Riječi Poslanice Hebrejima sažimlju to što pokušavam naglasiti: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu (Heb 1, 1-2).

Kakvu povezanost sve ovo ima s liturgijom došašća? Kao vinkovska obitelj pozvani smo nastaviti poslanje Isusa Krista objavljujući Blagu vijest marginaliziranim osobama koje žive na rubu društva: Da, naš Gospodin traži da evangeliziramo siromahe: On je činio upravo to i želi da mi nastavimo (Coste XII, 79).[1] Angažirajući se u tom procesu evangelizacije pripremamo put Gospodinu i istodobno ćemo postati posrednici koji oživotvoruju Božja obećanja. Svojim raznovrsnim služenjem pridružujemo se želji Ivana Krstitelja: On treba da raste, a ja da se umanjujem (Iv 3, 30).

Misionarsko iskustvo

Radi rasvjetljavanja stvari, slobodan sam podijeliti s vama jedno od svojih misionarskih iskustava. Tijekom moga posjeta provinciji na Madagaskaru 2011. u prigodi proslave njezine stote obljetnice, naš brat, o. Anton Kerin, podijelio je sa mnom nekoliko svojih ministerijalnih iskustava s udaljenijih područja te zemlje. Pričao mi je o radosti što je proživljavao gledajući kako se Isusova Blaga vijest ukorjenjuje u stanovništvu. Govorio je isto tako o poteškoćama na koje je naišao pokušavajući pružiti svjedočanstvo populaciji koja nikada nije čula ime Isus. Želio sam vidjeti tu misiju i obećao sam o. Antonu da ću otići tamo prigodom sljedećega putovanja. Tek u travnju 2015. uspio sam ostvariti svoje obećanje. Dva sam dana putovao po najlošijim putovima što sam ih vidio tijekom jedanaestogodišnjega razdoblja svoje službe vrhovnoga poglavara. Očito je da toliku razdaljinu nisam mogao proputovati u vlastitoj režiji zbog nepoznavanja putova. To znači da su me drugi trebali pratiti. Vizitator, potom jedan laik i o. Anton (koji je vozio tijekom zadnjih devet sati na najzahtjevnijemu dijelu putovanja) tom su mi prigodom bili suputnici. Kada smo napokon stigli na odredište, o. Anton nas je odveo u kapelu gdje su nas primili članovi mjesnih vlasti i crkvenih poglavara. Sljedećega dana imao sam povlasticu slaviti euharistiju sa stanovnicima dotične zajednice; bila je nedjelja duhovnih zvanja i održao sam propovijed na engleskom koja je potom bila prevedena na malagaški. Mogao sam isto tako posjetiti jednu od novih misija osnovanu prije otprilike četiri godine, koja je sada uspješna i u kojoj sam slavio euharistiju. Da, održao sam svoje obećanje o. Antonu, ali u isto vrijeme otkrio sam da su on i oni koji s njim rade posrednici koji ostvaruju obećanja što su ih Bog i naši utemeljitelji dali pučanstvu Madagaskara.

U ovo vrijeme došašća podsjećamo na činjenicu da je Bog bio vjeran obećanjima što ih je dao našim ocima i koja su priopćena nama kao narodu Božjem što živi na svijetu u 2015. Razmišljajući o tim obećanjima shvaćamo isto tako da je naša suradnja neophodna kako bi obećanja postala stvarnost. Želio bih dakle razmišljati s vama o misionarskomu iskustvu na Madagaskaru i, to se nadam, predložiti vam put koji će nas učiniti djelotvornim posrednicima Božjih obećanja.

Suradnja

Prvo, posve sâm i sa svojim sredstvima bio sam nemoćan ostvariti to što sam obećao učiniti. Da bih održao svoje obećanje bila mi je potrebna pomoć i suradnja više osoba, poglavito vodiča i vozača koji su vješti po tim putovima i kojima je bilo poznato kamo idemo. Naši su utemeljitelji obećali našim gospodarima i učiteljima da ćemo mi obznanjivati Blagu vijest Isusa Krista – a nitko između nas ne može sam po sebi izvršiti to obećanje. Od samoga početka Vinko je spoznao da ako želi biti uspješan, mora uključiti ostale pojedince u svoju službu. Tako, nakon što se, tijekom izvjesnoga vremena, osvjedočio o kreposnosti i sposobnosti Franje du Coudraya… Antona Portaila… i Ivana de la Sallea, Vinko ih je pozvao da mu se pridruže radi propovijedanja misija pučanstvu (Coste, XII, 204). Nedugo poslije toga, i sami misionari shvatili su da su i njima potrebni suradnici, budući da je bilo očito kako siromasi više trpe zbog manjka organizacije nego zbog malog broja milosrdnih osoba (usp. Coste, XIII, 423) pa su upravo stoga nastale bratovštine kršćanske ljubavi. Poslije, tijekom 19. stoljeća, kada je Frederik Ozanam utemeljio Društvo svetog Vinka Paulskoga zamolio je jednu od kćeri kršćanske ljubavi da pouči i prati članove te novoosnovane skupine sveučilištaraca: Sestra Rozalija [Rendu] … pružila im je korisne savjete, načinila za njih popis obitelji koje trebaju posjetiti i davala im dio svojih dobara – kruha i mesa, u očekivanju da tek nastala mlada udruga pribavlja vlastita sredstva.2 Tijekom istoga razdoblja Katarina Labouré zatražila je od o. Aladela suradnju za osnivanje skupine mladića i djevojaka poznate u naše doba pod imenom Udruga vinkovske marijanske mladeži.

Suradnja je izuzetno bitna za nas kao članove vinkovske obitelji. Nitko ne može kao pojedinac učinkovito promicati Blagu vijest; nitko ne može sam uskladiti strukture što ujedinjuju svijet u jedinstvenu mrežu ljubavi; nitko i nijedan ogranak vinkovske obitelji ne može iznaći izdvojen ili povlašten put koji bi svojim članovima omogućio nasljedovati Isusa Krista, evangelizatora i poslužitelja siromaha. Ali kada međusobno razmijenimo svoje darove i talente, kada se ujedinimo u zajedničkom projektu, kad „mi“ i „naše“ postane važnije nego „ja“ i „moje“, tada zajedno u Kristu i kao članovi vinkovske obitelji možemo raditi drugačije; tada svi ujedinjeni u Kristu i kao Vinkovi nasljednici omogućujemo danas ostvarenje prijašnjih obećanja.

Osjećati se nelagodno i preuzeti rizik

Drugo, da bih održao svoje obećanje o. Antonu Kerinu, morao sam putovati po vrlo lošim cestama, što je uključilo preuzimanje rizika i izazvalo mi osjećaj nelagode. Isto može biti rečeno o nama kao vinkovskoj obitelji ako želimo ostati vjerni svojim obećanjima i biti poslužiteljima zaboravljenih, napuštenih, ostavljenih osoba, služitelji naše braće i sestara što žive u siromaštvu i bijedi. Ako smo pošteni, smatram da bi većina između nas mogla priznati da se ne osjećamo ugodno pred stvarnošću suradnje. Suradnički pristup služenju/službi zahtjevniji je od osobnoga pristupa. Budući da je to zahtjevnije, prirodno je da ćemo se osjećati nelagodno i možda ćemo čak pokušati izbjeći angažiranje u takvom pristupu.

Zaustavimo se na trenutak radi analiziranja nekih pitanja koja bismo mogli smatrati prijetećima: služenje/služba u suradnji uključuje spremnost priznati nadmoćnost kontrole i moći, volju da se uskladimo s drugima kao s jednakim partnerima u procesu odlučivanja, volju da pozovemo siromahe da sjednu s nama oko stola gdje se donose odluke (one odluke koje se tiču njih i njihovih obitelji). Takav stil služenja/službe zahtijeva otvoren i pošten dijalog, a isto tako i volju za postizanje kompromisa – riječi koja je ovih zadnjih godina poprimila negativan prizvuk, kao da je to slabost, odustajanje od vlastitih ideala i moralnih principa. Sve to može nam zasmetati jer pretpostavlja rizik koji se nalazi u samoj srži naše suvremene stvarnosti i koji nas poziva, vas i mene, da se mijenjamo (a mi se uvijek osjećamo nelagodno i tjeskobno kada smo suočeni s promjenama). Vi i ja pozvani smo mijenjati svoje načine međusobnog djelovanja, mijenjati vlastite načine vršenja svoje službe, mijenjati načine očitovanja solidarnosti s najranjivijim osobama društva. Stupanj do kojega smo spremni angažirati se u procesu obraćenja bit će pokazatelj koliko ćemo, s Kristom i članovima vinkovske obitelji, uspjeti u promjenama danas i sutra – i odrediti način na koji će jučerašnja obećanja postati stvarnost danas.

Elementi koji će povećati našu suradnju

Neki određeni elementi morali bi obilježiti sve naše zajedničke napore u cilju ostvarivanja promjene u suvremenom svijetu i jučerašnja obećanja dovesti do njihove realizacije. Znam da kad bismo htjeli uspostaviti popis potrebnih elemenata, uključili bismo molitvu (u svim oblicima), vršenje kreposti, čitanje Svetog pisma i razmišljanje, aktivno slušanje – vama je poznat popis tih sastavnica. Međutim, ovdje bih se želio pozvati na druge elemente koji ne nalaze uvijek mjesto na našim listama, elemente za koje smatram da su potrebni ako želimo biti uvjerljivi i učinkoviti posrednici Božjih obećanja. Moja lista, povrh gore navedenih elemenata, uključuje isto tako:

Radoznalost: Angažirajući se u zajedničkom služenju/službi s ostalim ograncima i članovima vinkovske obitelji nužno postajemo uključeni u trajnu potragu za redom posred kaosa, i za smislom posred uznemirenosti i patnje. Takvo traženje vodi nas do postavljanja pitanja: „zašto?“ i nastavljajući svoju potragu otkrivamo drugo pitanje i jedan drugi „zašto?“,  potom drugo pitanje i drugi „zašto?“. Ta bi nam znatiželja, međutim, trebala pribaviti hrabrost da nastavimo hod po novim putovima, čak ako to znači da ćemo biti povrijeđeni, ranjeni, uprljani, budući da smo odabrali hod po putovima u izgradnji (usp. Evangelii Gaudium, 49).

Kritička analiza: Znatiželja i kritička analiza idu pod ruku jedno s drugim. Znatiželja pita: „Je li ovo istina?“ dok nas kritička analiza čini sposobnima gledati dalje od formulacije kao što je: „Tako se uvijek radilo! Uvijek smo postupali na takav način.“ Taj element kritičke analize je posebice značajan, budući da smo pozvani sudjelovati u procesu Nove evangelizacije, novomu procesu u njegovu zanosu, njegovim metodama i izričaju.

Stvaralačka domišljatost: Ljubav je domišljata do beskonačnosti (Coste, XI, 146). Vaša Družba [vaša skupina ili vaš ogranak vinkovske obitelji] svojedobno nije bila to što je sada, vjerojatno još nije to što će biti, kada je Bog dovede do stupnja koji od nje očekuje (Coste, IX, 245). Znatiželja dovodi do oblika stvaralačke domišljatosti koji nas potom podržavaju u našim naporima oko naviještanja Blage vijesti kao suvremene stvarnosti koja je istodobno „dobra“ i „nova“ za siromahe.

Glinene posude: Ova nas spoznaja osposobljava podržavati osobnu perspektivu i čini da sebe vidimo onakvima kakvi jesmo: Sjećajte se da ste prah i da ćete se u prah vratiti (Liturgija Čiste srijede). Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao (Ps 139,14). Poslušajmo Vinka što govori o sebi: Ja sam ratarov sin koji je čuvao svinje i krave, i … to je ništa u usporedbi s mojim neznanjem i zloćom (Coste, IV, 215); koliko god sam slab, propovijedam drugima, a prepun sam prokletih misli (Coste, X, 12); O Gospodine, oprosti ovomu bijednom grešniku, koji ometa sve tvoje planove, koji im se suprotstavlja i proturječi posvuda (Coste, XI, 271); Gospodine, želim … ustrajati u započetom dobru, jer će ti to biti ugodno (Coste, X, 196). Svatko od nas posjeduje darove, talente i snage, svatko od nas ima svoja ograničenja, svoje propuste i slabosti – istodobno smo veliki i maleni!

Sposobnost sanjati jedan bolji svijet: Kao članovi velike proširene obitelji, imamo snove i vizije jednoga novog dana: I vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer prvo nebo i prva zemlja uminu … i otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti. Ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu. (Otk 21, 1,4) Pravda nek poteče kao voda i pravica k’o bujica silna (Amos 5,24). Budući da djelujemo na malomu prostoru svijeta, možemo upasti u napast i pomisliti da je naše služenje/služba bez važnosti u ogromnom planu stvarnosti. Ali to nije istina. Trebali bismo zamišljati da smo dio ogromne slagalice, složene od stotina komadića. Premda smo samo jedan komadić, taj komadić je ipak bitan i ima veliku vrijednost; taj komadić, naš komadić slagalice, sa svim ostalim komadićima, učinkovito doprinosi promjeni svijeta – mi zajedno stvaramo promjenu.

Zaključak

Živimo u svijetu gdje neki svakodnevno daju svakovrsna obećanja i potom zaboravljaju da su takva obećanja ikada dana. Međutim, ljudi očekuju da mi djelujemo drugačije, očekuju da budemo hrabri, da održimo svoja obećanja, ona Božja i obećanja naših utemeljitelja. U 19. stoljeću francuski je narod bio obeshrabren i razočaran. Dobili su obećanja, ali većina je nastavila živjeti u siromaštvu. Frederik Ozanam je shvatio situaciju i izazvao je članove Društva svetog Vinka Paulskoga riječima koje nastavljaju izazivati i nas u 21. stoljeću. Želio bih ovo razmišljanje zaključiti Frederikovim riječima: Zemlja se ohladila, a na nama je katolicima (kao članovima vinkovske obitelji) da razbuktavamo životvornu vatru što se gasi; mi moramo započeti veliko djelo obnove čak i uz cijenu otvaranja doba mučenika.3Činimo li išta da bismo sličili tim svecima koje volimo i hoćemo li se zadovoljiti žalobnošću nad neplodnosti sadašnjega doba… Ako ne znamo ljubiti Boga kao što su ga oni voljeli, bez sumnje nam to mora biti predmet predbacivanja, premda naša slabašnost može biti razlogom opravdavanja jer izgleda da trebamo vidjeti da bismo voljeli, a mi Boga vidimo jedino očima vjere i naša je vjera tako slaba! Ali ljude, siromahe, mi gledamo očima tijela, oni su tu i mi možemo staviti prst i ruku u njihove rane i tragovi trnove krune vidljivi su na njihovom čelu; i nevjerovanje ovdje više nema mogućeg mjesta, a mi bismo trebali pasti pred njihove noge i kazati im s Apostolom: „Tu es Dominus et Deus meus“ (Bog moj i sve moje). Vi ste naši učitelji i mi ćemo biti vaši poslužitelji, vi ste za nas svete slike Boga kojeg mi ne vidimo, a ne znavši voljeti ga na drugi način, mi ćemo ga [voljeti] u vašim osobama?“4

Neka nas Bog blagoslovi dok slavimo došašće, vrijeme kada Bog izvršava obećanja dana našim precima i koja su obnovljena danas: ovo vrijeme kada Bog ispunja svoja obećanja pozivajući nas kao neznatne instrumente i revne sluge.

Vaš brat u svetom Vinku,

o. Gregory Gay, CM

Vrhovni poglavar


Prijevod s francuskoga:



[1] Sveti Vinko Paulski, Korespondencija, rasprave, dokumenti (Izd. Pierre Coste, Pariz, 1920.-1925., 14 svezaka).

2 Baunard, Frédéric Ozanam, D’après sa correspondance, J. de Gigord, Paris, 1913, p. 98.

3 Lettres de Frédéric Ozanam, Lettres de Jeunesse (1819-1840), Ed. Bloud & Gay. Lettre à Léonce Curnier, 23. veljače 1835).

4 Ibid., (Lettre à Louis Janmot, 13. studenoga 1836.).


Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Tijekom svoje duge povijesti sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Prema zadnjoj statistici (30. 6. 2023.) Družba ima šest provincija i jednu delegaturu, u kojima djeluju 572 sestre, u 77 zajednica, u 10 zemalja svijeta (Hrvatska, BiH, Crna Gora, Bugarska, Italija, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci).

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe i iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima svoga vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet koji pruža nove i bolje mogućnosti te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja, Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: