Posljednja misa s Benediktom XVI.

Vatikan, 13. veljače 2013.

Čista srijeda – Pepelnica, dan početka milosnog vremena korizme, u Godini vjere. Na trgu sv. Petra gužva, rekli bismo ništa posebno jer to je ionako najposjećeniji Trg na svijetu. I bilo bi ništa posebno da to mnoštvo ljudi, kako vjernika tako i znatiželjnika, simpatizera, novinara svih vrsta nije došlo na oproštaj s Papom Benediktom XVI. kojemu je to bilo zadnje javno svečano misno slavlje. Ni Trg, ni Bazilika nisu mogli primiti sve koji su htjeli sudjelovati u tom misnom slavlju i još jednom izreći svoj hvala, iskazati svoju ljubav, poštovanje i privrženost Petrovu nasljedniku.

Ovaj puta nisu nam bile potrebne uobičajene karte (biglietti), samo formalna svakidašnja kontrola, na ulasku u Baziliku dali su nam knjižice za misno slavlje, ali i dar, uspomena na ovaj dan, sličica s likom Pape Benedikta XVI. Doista nezaboravno, dostojanstveno i lijepo. Za Papin dolazak i za početak misnog slavlja pripremali smo se molitvom svete krunice, a nakon toga liturgijsko slavlje sa Svetim Ocem.

Papa se svima zahvalio na molitvama, podršci, blizini, ljubavi, preporučio se u molitve. Propovijed Svetog Oca donosim u cjelini.

Časna braćo, draga braćo i sestre

Danas, na Čistu srijedu – Pepelnicu, započinjemo novi korizmeni hod, hod koji traje četrdeset dana i uvodi nas u radost uskrsnuća Gospodnjeg, u pobjedu Života nad smrću. Slijedeći staru rimsku tradiciju stationes korizmene (postaje), okupili smo se danas ovdje na euharistijsko slavlje. Predaja kaže da je prva statio bila u Bazilici sv. Sabine na brežuljku Aventin. Okolnosti su htjele da se okupimo ovdje u vatikanskoj bazilici. Mnogo nas se okupilo oko groba Apostola Petra, također, da tražimo njegov zagovor za hod Crkve u ovom posebnom trenutku, obnavljajući našu vjeru u Vrhovnog Pastira, Krista Gospodina. Za mene je dobar trenutak da se zahvalim svima, posebno vjernicima rimske biskupije, dok privodim kraju Petrovu službu, i da se preporučim u molitve.

Čitanja koja su navještena daju nam polaznu točku – da smo, Božjom milošću, u ovoj korizmi pozvani učiniti konkretnim naša ponašanja i stavove. Crkva nam pruža, iznad svega, jaki poziv kojim se prorok Joel obraća Izraelcima: „Ovako govori Gospodin: vratite se k meni svim srcem svojim posteć’, plačuć’ i kukajuć’“ (Jl 2,12). S naglašenim izričajem „svim srcem svojim“, što označava središte naših misli i osjećaja, korijen naših odluka, izbora i čina, s jednom gestom potpune i radikalne slobode. Ali je li moguć ovaj povratak Gospodinu? Da, jer postoji snaga koja ne boravi u našem srcu, nego izvire iz Božjeg srca. To je snaga njegove milosti. Još govori prorok: „Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali” (r. 13). Povratak Gospodinu moguć je kao „milost“, jer je djelo Božje i plod vjere koju mi polažemo u njegovo milosrđe. Ovaj povratak Gospodinu postaje konkretna stvarnost našega života samo kada milost Gospodnja prodire u dubinu i protresa dajući nam snagu „razderati srca“. Još nam u ušima odzvanjaju ove Božje riječi: „Razderite srca, a ne halje svoje” (r. 13). Zapravo, i u naše vrijeme, mnogi su spremni „razderati svoje halje“ nasuprot skandalima i nepravdama – naravno počinjenim nad drugima – ali malo ih je, čini se, raspoloživih raditi na vlastitom „srcu“, na vlastitoj savjesti i na vlastitim nakanama, ostavljajući da Gospodin promijeni, obnovi o obrati.

Ovaj „vratite se k meni svim srcem svojim”, to je poziv koji ne uključuje samo pojedinca već čitavu zajednicu. Čuli smo u prvom čitanju: „Zatrubite u trubu na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe a nevjesta iz odaje” (r. 15-16). Zajedničarska dimenzija temeljni je element u vjeri i u kršćanskom životu. Krist je došao “da sabere sinove Božje koji su se raspršili (usp. Iv 11,52). “Mi” Crkve zajednica je u koju nas Isus ujedinjuje (usp. Iv 12,32): vjera je nužno eklezijalna. I to je važno sjetiti se i živjeti u ovo vrijeme korizme: svaki je svjestan da se s pokorničkim hodm ne suočava sam, već zajedno s mnogom braćom i sestrama Crkve.

Prorok se, na kraju, usredotočuje na molitvu svećenika, koji se, sa suzama u očima obraćaju Gospodinu govoreći: “Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi narodâ. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?” (r.17). Ova molitva odražava važnost svjedočenja vjere i kršćanskog života svakoga od nas i naših zajednica kako bismo pokazali lice Crkve i kako se ovo lice, koji put, pokazuje izobličeno. Na poseban način mislim na grijehe protiv jedinstva Crkve, podjele (razdori) tijela Crkve. Živjeti korizmu u jednom intenzivnijem i očitijem crkvenom zajedništvu, nadvladavajući individualizam i relativizam, ponizan je i dragocijen znak za sve koji su daleko od vjere ili su indiferentni.

„ Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa” (2Kor 6,2). Rječi apostola Pavla kršćanima iz Korinta, također, i nama odzvanjaju s jednom žurnošću koja ne dopušta odsutnosti i nedjelotvornost. Pojam “sada” ponovljen nekoliko puta kaže da ovaj trenutak nemože biti propušten, on nam se nudi kao jedinstvena i neponovljiva prilika. Apostolov pogled se usredotočuje na dijeljenje kojim je Krist želio okarakterizirati svoje postojanje, uzimajući sve ljudsko sve dok nije ponio na sebi i grijehe ljudi. Izraz sv. Pavla jako je snažan: Bog ga “za nas grijehom učini”. Isus, nevin, Svet “koji ne okusi grijeha” (2Kor 5,21), nosi težinu grijeha djeleći s čovječanstvom  posljedicu smrti, smrti na križu. Pomirenje koje nam nudi imalo je visoku cijenu, križ podignut na Golgoti, na kojem je visio Sin Božji, postao čovjekom. Ovo Božje uranjanje u ljudsku patnju i u ponor zla postao je korijen našeg opravdanja. „Vratite se k meni svim srcem svojim”, naš korizmeni hod prolazi putem Križa, slijedeći Krista na putu koji vodi na Kalvariju, potpuni dar sebe. To je put u kojem svaki dan učimo izići iz svog egoizma i naše zatvorenosti, da bismo napravili prostor Bogu koji otvara i preobražava srce. Sv. Pavao nas podsjeća kako navještaj Križa odzvanja u nama zahvaljujući propovijednju Riječi, u kojoj je sam Apostol poslanik; poziv nama kako bi ovaj korizmeni hod bio označen pažljivim i neumornim slušanjem Božje Riječi, svjetla koje osvjetljava naše korake.

Na stranicama Matejeva evanđelja, koje takoreći pripada Govoru na gori, Isus upućuje na tri temeljne prakse prema Mojsijevu  Zakonu: milostinja, molitva i post; također su tradicionalne naznake korizmenog puta za odgovor na poziv „vratite se k meni svim srcem svojim”. Isus naglašava kakva će biti kvaliteta i istina našeg odnosa s Bogom, ono što kvalificira autentičnost svakog religioznog čina. Zbog toga on osuđuje vjersko licemjerje, ponašanje koje se želi pokazati, stavovi koji traže pljesak i odobravanje. Istinski učenik ne služi samom sebi ili „javnosti“, već svome Gospodinu, u jednostavnosti i velikodušnosti: „I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“ (Mt 6,4.6.18). Naše svjedočenje bit će uvijek učinkovitije ukoliko manje tražimo vlastitu slavu i ukoliko smo svjesni da je pravedna nagrada sam Bog, biti sjedinjeni s Njim, ovdje, na putu vjere, i, na kraju života, u miru i u svjetlu susreta licem u lice s Njim zauvijek (usp. 1Kor 13,12).

Draga braćo i sestre, započnimo povjerljivo i radosno korizmeni hod. Jako u nama odzvanja poziv na obraćenje, „vratite se Bogu svim srcem svojim”, prihvaćanjem njegove milosti koja će od nas učiniti nove ljude, s iznenađujućom novošću koja je sudjelovanje u Isusovu životu. Nitko se od nas, dakle, ne smije oglušiti na ovaj poziv, koji nam dolazi također u asketskom obredu, tako jednostavnom i lijepom, stavljanje pepela, koje ćemo za koji trenutak ostvariti, Neka nas u ovom vremenu prati Djevica Marija, Majka Crkve i uzor svakog autentičnog učenika Gospodinova. Amen.

Na kraju misnog slavlja kardinal Državni Tajnik uputio je riječi zahvale sv. Ocu, nakon kojeg se Bazilikom prolomio dugi gromoglasni pljesak te povici “Živio Papa!”

S talijanskog prevela i priredila, s. Stjepanka Stanić

---