Povijest štovanja Srca Isusova

Pobožnost štovanja Srca Isusova ima svoju dugu i bogatu povijest. Ovdje želim donijeti samo kratki prikaz i podsjetnik kako je došlo do štovanja ovog Srca koje je Izvor našeg spasnja.

Sveto pismo Starog zavjeta kad govori o bitnim duhovnim i duševnim odlikama čovjeka upotrebljava riječ srce. Tako recimo u starom zavjetu nećemo susresti riječ savjest, ali ćemo tu riječ moći prepoznati u govoru o srcu čovjekovu. Opetovano se, dakle, govori o srcu čovjeka, o čistima srcem, o čistom srcu. Dobro srce daje mir i sigurnost, zlo srce iznutra kori čovjeka. Odobravanje ili ukor prelazi i na tjelesni dio, sve do kostiju: „Blago čovjeku kome Jahve na ubraja krivnje, i u čijem duhu nema prijevare! Prešutjet sam htio, al’ kosti mi klonuše od neprestana jecanja. Danju i noću ruka me tvoja tištala, snaga mi se trošila k’o za ljetnih žega. Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah“ (Ps 32, 2-5). Čovjek zle savjesti osjeća se napuštenim i gleda kako bi od Boga pobjegao: „Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?“ (Ps 139,7).

Jedanako tako i Sveto pismo Novog zavjeta govori o srcu. Srce je povezano s čovjekovim afektivnim životom, sa svim onim što se nalazi u nutrini, u mislima, uspomenama, rasuđivanju, planovima. Srce je izvor i središte najintimnijega čovjekova života, a jednako tako ono je središte intimnog sjedinjenja s Bogom. Srce treba očistiti da bi se Boga i bližnje moglo voljeti „svim srcem svojim“. Srce je, kako navodi i Drugi vatikanski koncil središte savjesti, zakon upisan u čovjekovov srce po kojemu će čovjek biti suđen (usp GS 16).

Božje Srce, pak, simbolizira puninu Božje nježnosti i milosrđa što ga preobilno osjeća za svoj narod. U Novome zavjetu Srce Sina Božjega označava ponajprije raspoloženja Kristove duše, odnosno cijelu Isusovu osobu. Srce Isusovo označuje, također, dobrotu Boga našeg Spasitelja i njegove ljubavi prema ljudima (usp. Tit 3, 4). Na mnogo mijesta u Novom zavjetu možemo naći govor o Isusovu srcu koje je krotko i ponizno. Vjerojatno dva najpotpunija i najvažnija novozavjetna teksta su: Matej 11, 28 – 30 i Ivan 19, 33 – 37. Prvi tekst na slikovit i simboličan način pokazuje krotkost Kristove duše: “Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama”. Drugi tekst je opis Ivana Evanđeliste o probodenom Isusovu boku (srcu) iz kojega je odmah potekle krv i voda, znakovi Crkve.

Dakle, kroz dugu i bogatu povijest Crkve, razvijala se i pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu. U velikom i plodonosnom strujanju potridentinske obnove, u kojem je došlo i do procvata svećeničkoga života i svećeničke duhovnosti, osobito u Francuskoj, na poseban način vrijedi spomenuti “Francusku školu”. Istaknuti su joj vođe svećenici Berulle, Condren, Olier. Daju se na razmatranje i na prikazivanje stanja nutrine našega Spasitelja. Posebno mjesto među apostolima pobožnosti Srcu Isusovu pripada normandijskom misionaru o. Ivanu Eudesu (1601-1680).

Uoči svoje smrti 19. kolovoza 1680. Ivan je dovršio svoju knjigu Čudesno Srce Majke Božje, koja je izdana dvije godine kasnije. To je djelo podijeljeno na 12 dijelova, od kojih posljednji dio govori o Srcu Isusovu. Kad sv. Ivan Eudes govori o Srcu Isusovu, kaže da u Bogočovjeku štujemo tri srca, koja su zapravo jedno.

Prvo je Srce Bogočovjeka njegovo tjelesno srce, pobožanstvenjeno snagom hipostatske unije kao i svi ostali dijelovi njegova tijela.

Drugo je Srce duhovno, a to je viši dio njegove presvete duše, što sadrži pamćenje, razum, volju. I to je Srce pobožanjstvenjeno na isti način.

Treće je Srce božansko. Ta su tri srca zapravo jedno Srce, jer je Isusovo Božansko Srce duša i život njegova tjelesnoga i duhovnoga Srca. Isusovo je Srce puno beskrajne ljubavi prema Presvetom Trojstvu i nepojmljive ljubavi prema ljudima. Papa Leon XIII. u Dekretu o heroizmu Ivanovih kreposti naziva ga “začetnikom liturgijskoga štovanja Presvetih Srdaca Isusa i Marije”, dok ga Pio X. naziva “ocem, učiteljem, apostolom pobožnosti Srcu Isusovu”. Otac je te pobožnosti jer je prvi sa svojim duhovnim sinovima slavio blagdan Srca Isusova. Učitelj je jer je sastavio misu i časoslov Srca Isusova. Apostol je jer je čitav svoj život posvetio širenju te pobožnosti. Pio X. proglasio je Ivana Eudesa blaženim, a Pio XI. godine 1925. svetim.

Poseban razvoj pobožnosti Srcu Isusovu pripisuje se zasluzi Marije Margarete Alacoque (1647-1690) koja je bila od samoga Gospodina odabrana da bude glasnica porukâ njegova Srca, da bude – kako je naziva Jean Ladame – “la confidante du Coeur de Jesus” – pouzdanica Srca Isusova. U objavama Isus se žali na hladnoću i ravnodušnost ljudi te traži naknadu, obdržavanje svetog sata u noći od četvrtka na petak i ustanovu blagdana u kojem će se štovati njegovo Srce.

Ova je svetica izrazila Isusovu želju da se uvede posebni blagdan Srca Isusova, kao dan naknade za sve uvrede koje se nanose Božjoj ljubavi. Isto tako zaslugom ove mističarke uvedena je pobožnost devet prvih petaka u mjesecu, nastala po želji Srca Isusova.

Papa Pio IX proglasio ju je blaženom 24. travnja 1864., a svetom papa Benedikt XV. 13. svibnja 1920.

---