Pozvani na svetost

Opremljeni tolikim i tako spasonosnim sredstvima svi su Kristovi vjernici bilo kojega položaja i staleža, svaki na svojemu putu, pozvani od Gospodina na ono savršenstvo svetosti kojim je savršen sam Otac (LG 12).

Ovako nas Crkva preko Drugog vatikanskog koncila poziva na svetost i predočuje nam što znači biti svet. Svetost dakle nije privilegija niti zadatak pojedinaca, odabranih ili nekih posebnih ljudi. Svetost nije luksuz rezerviran za pojedince već je to zadaća svih. Čovjek je Božja slika, a po krštenju postajemo sinovi u Sinu. Stoga smo stvoreni za velike stvari, za svetost jer smo slika Božja. Kao što je rekla svetica naših dana Majka Terezija: „Ne postajemo sveti da bismo se tako osjećali, nego kako bi Krist potpuno u nama živio svoj život“. Dakle svetost znači biti vjeran u malome, dopustiti da se preko nas događa i vrši Božja volja. Jer „Prava je svetost izvršavanje Božje volje s osmjehom“.

Danas upravo slavimo one junake u malome, one koji su znali prepoznati i izvršiti Božju volju s osmjehom. Svetost nije senzacionalizam, to nije neko sladunjavo govorenje o Bogu, a nije ni individualizam koji nema veze sa stvarnošću. Svetost znači iz dana u dan živjeti život i biti zahvalan Bogu da možeš nešto lijepo učiniti za njega ljudima koji te okružuju, s kojima živiš. Veliki ruski pisac Dostojevski jednom zapisa: „Lakše je biti junak u jednoj minuti ili u jednom satu, nego svakodnevni život podnositi u tihom junaštvu. Uzmite na sebe život u tom jednoličnom radu, za kojeg vas nitko neće pohvaliti, u kom nitko neće opaziti junaštva, kojim ni kod koga nećete pobuditi zanimanje. Tko podnosi svu svagdašnjicu i kod svega toga ostane čovjek, istinski je junak“. Zar ne bismo mogli reći „istinski je svetac“.

Mnogo lijepih stvari čovjek započne, za mnogo toga se oduševi. Mnogi postanu sveci samo za jedan dan, možda je to ovaj dan koji slavimo. Vjerujem da svi, posjećujući grobove svojih dragih pokojnika, donosimo odluke kako ćemo živjeti bolje, plodonosnije, vjernički. Cijelo je Evanđelje puno dobrote i milosrđa. Kako se Krist nadvija nad ljudskom bijedom! Prima grješnicu, ide u goste cariniku, prima prigovore zbog razumijevanja za ljudske slaboće. Ipak pred jednom vrstom ljudi i u Kristu je uzavrela sveta srdžba – pred farizejima. Rod farizeja sigurno neće izumrijeti do posljednjeg dana. Na žalost i u kršćanskim redovima ima farizeja koji su udaljeni od one istinske svetosti na koju nas poziva Crkva. Iskrivljeno kršćanstvo je jedna od najvećih mrlja na Crkvi. Iskrivljeno kršćanstvo nije ništa drugo nego iskrivljena svetost. Jer kršćanstvo ako je istinsko onda je to svetost, ako je iskrivljeno to je farizeizam. To je ono što naš sv. Vinko kaže: „Mogu vam reći po istini da većina onih koji se izjašnjavaju kao katolici, to su samo po imenu, samo zato što su katolici bili njihovi očevi, a ne zato što bi znali što znači biti katolik“. Zračila ta iskrivljenost iz svećenika, redovnika i redovnica ili laika, učinak je uvijek isti. Krist je predbacivao farizejima: Sami ne ulazite (u Kraljevstvo Božje), a drugima priječite.

Ovdje se ne radi o zgražanju, osuđivanju, podcjenjivanju… Danas, na svetkovinu Svih Svetih, pozvane smo stati pred Evanđelje i pitati se: Nisam li i ja farizej, lažac, čovjek s dva, tri i ko zna koliko lica? Prepoznajem li samu sebe u pravom svjetlu? Prepoznajem li svoje vlastito lice? Možda imam samo jednu brigu, da pred ljudima pokažem lijepo lice, premda su mi možda nakane, misli, djela potpuno drugačija. Biskup Sheen čak tvrdi: „Biti prijazan iz straha da nas drugi ne bi smatrali neljubaznim, to nije prava ljubaznost, nego više skriveni oblik sebičnosti“.

Gdje je onda rješenje? Samo u istinoljubivosti – ljubav u istini. Stoga Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Caritas in veritate u br. 1 tvrdi: „Ljubav u istini, koju je Isus Krist posvjedočio svojim zemaljskim životom, a nadasve svojom smrću i uskrsnućem, glavna je pokretačka snaga istinskoga razvoja svake osobe i svekolikoga ljudskog roda“.

Plod takve istinske ljubavi jest vjera. Stoga je ova svetkovina plod vjere koju ispovijedamo u jedinstvu s cijelom Crkvom: Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. No, u ovoj Godini vjere Benedikt XVI. poziva nas na matanoju, obraćenje. Ono je prvi korak svetosti i prvi plod vjere. „Tijekom ove Godine bit će od presudne važnosti vratiti se povijesnim tragovima naše vjere, koja je označena nedokučivim misterijem isprepletenosti svetosti i grijeha. Dok ova prva jasno pokazuje veliki doprinos koji su muškarci i žene davali rastu i razvoju zajednice vlastitim životnim svjedočenjem, ovo potonje mora u svakom od nas potaknuti iskreni i trajni rad na obraćenju da bismo iskusili milosrđe Oca koji svima ide ususret“ (PF 13).

S. Stjepanka Stanić

---