Proslava Dana bolesnika u crkvi svetog Vinka Paulskog u Zagrebu

Papa Ivan Pavao II. je godine 1992. ustanovio Svjetski dan bolesnika. Od tada pa do danas o spomendanu Blažene Djevice Marije Lurdske koju slavimo 11. veljače, proslavljamo ga već dva desetljeća. Lurd – svetište Marije, Majke koju nazivamo i zazivamo Zdravlje bolenih, Utjeha žalosnih, Pomoćnica kršćana. Lurd je postao simbol one „suzne doline“ iz koje svaki hodočasnik vapi svoj: „Zdravo Krljaice, Majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše. Zdravo!

Pieta. Žalosna Majka s mrtvim tijelom Sina na krilu. Supatnica pod križem Isusovim i pod križem svakog čovjeka, patnika. Pieta, Mater dolorosa! Koliki su umjetnici, nakon Michelangela, kistom i dlijetom ovjekovječili taj dirljivi ljudski prizor s božanskim razmjerima…

Koliki glazbenici riječju i pjesmom opjevali: “Stabat Mater dolorosa”. Odavna je taj spjev STABAT MATER DOLOROSA pretočen u lijep hrvatski jezik. Osluhnimo u duši nekoliko kitica!

Stala plačuć tužna Mati, gledala je kako pati Sin joj na križ uzdignut.

O koliko ucviljena bješe ona, uzvišena Majka Sina jedinog.

Kada dođu smrtni časi, Kriste Bože, nek me spasi Majke tvoje zagovor.

U svom apostolskom pismu Salvifici doloris, blaženi Ivan Pavao II. razmišlja o kršćanskome smislu ljudske patnje. Sveti Otac polazi od pitanja koje postavlja svaki čovjek, svih kultura, svih vremena: Čemu bolest? Čemu bol? Čemu patnja? I odmah ističe kako se svako objašnjenje čini nedostatnim i neodgovarajućim.

Čovjek, u svojoj patnji – piše Sveti Otac – ostaje nedodirljivo otajstvo. Ali, Krist nam pomaže ući u otajstvo i otkriti razlog patnji, odgovarajući nam s Križa. Njegov je odgovor prije svega poziv. On ne objašnjava razloge patnje, nego kaže: “Slijedi me!” Dođi i svojom patnjom budi sudionikom u spasenju svijeta.

Patnja, trpljenje, bolest, bol su, kako reče blaženi Ivan Pavao II, nedodirljivo otajstvo. Zanimljivo je kako je uoči svoje smrti Romano Guardini, jedan od najvećih religioznih mislilaca našega stoljeća, govorio o otajstvu patnje. Umro je u Münchenu 1. listopada 1968. godine. Nekoliko dana prije smrti posjetio ga je katolički publicist Walter Dirks. Za kratkog razgovora Guardini mu reče: „Kad se s onu stranu groba nađem na Božjem Sudu, neću dozvoliti da Anđeo Smrti bude onaj koji samo pita, a ja opet onaj koji samo odgovara. I ja ću ondje pitati njega! Pitat ću ga ono, na što mi nijedna knjiga – pa ni sama Biblija nije dala odgovora; ono, čega mi nijedna dogma ni sveukupno crkveno učiteljstvo kroz stoljeća nije protumačilo; ono, što nikoja filozofija ni teologija – a najmanje moja vlatita – nije uspjela riješiti… Da, pitat ću: zašto čovjek do Spasa dolazi preko bolnih stramputica patnje? Zašto nam je život zagorčen izobiljem zabluda i nasilja? Zašto toliki nevini bolno stradaju pod udarom Zla?… Nadam se, da ću ondje konačno čuti odgovor!

Otajstvo patnje. Papa Benedikt XVI. još kao kardinal Josef Ratzinger o tom otajstvu piše: „Krist nosi na svom tijelu i na svojoj duši svu težinu zla i patnje, svu njezinu razornu snagu. On sagorijeva i preobražava zlo i patnju, vatrom svoje patničke ljubavi“. Križ, koji je tajna vjere, ostaje znak pobjede i znak nade. Stoga Ivan Pavao II. na kraju svog apostolskog pisma Salvifici doloris poziva sve koji trpe: “Upravo vas, koji ste slabi, tražimo da postanete izvor snage za Crkvu i čovječanstvo. U strašnoj borbi između snage dobra i zla, koju možemo vidjeti u našemu suvremenom svijetu, neka pobijedi vaša patnja u jedinstvu s Kristovim Križem”.

---