Proslava Svete Lujze u crkvi svetog Vinka u Zagrebu

Proslava je započela 7. svibnja trodnevnom pripravom koja je obuhvaćala Večernju molitvu Časoslova, Gospinu krunicu i Lauretanske litanije, osim četvrtka – Uzašašće Gospodinovo – kad je bilo euharistijsko klanjanje. Svetu Misu tijekom trodnevnice i na samu Svetkovinu predslavio je preč. mr. Ivan Lukić, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, dok je Zbor sestara milosrdnica skladnim pjevanjem pratio liturgijska slavlja.

Na početku trodnevne priprave preč. Ivan se osvrnuo na Lujzin svetački lik te na temelju iskustva i rada sa sestrama milosrdnicama odlučio nazivati je samo Majkom. Potom je naglasio važnost svetaca u našem kršćanskom hodu i njihovu pomoć na putu. U kontekstu uskrsnog vremena i približavanja svetkovini Uzašašća Gospodinova usredotočio se na Isusove učenike koji su teško podnosili Gospodinovu odsutnost. Nije li to stvaranost koju baštini svaki vjernik? Čovjek može biti potpuno sretan samo ako mu je Isus blizu. Stoga radost svoga poziva treba svaki dan otkrivati u Isusovoj blizini, sa sviješću da Bog traži uvijek više.

»Važno je usredotočiti se na ljubav koju smo slobodno izabrali«, rekao je preč. Ivan drugog dana te pozvao na nasljedovanje Majke Lujze, koja je iz velike ljubavi prema Isusu, nastojala da i drugi upoznaju Gospodina. Snagu je crpila u meditaciji Božje Riječi, za to u njezinu životu možemo prepoznati ključno naglasio je preč. Ivan: »Božja providnost. Znala je da se mora posvetiti konkretnoj sadašnjosti. Sada se živi, sada se ljubi, sada se odlučuje i usmjerava život. Ljubav iznad svega. …. Njezin je život posvjedočio da samo istinska i duboka ljubav prema Bogu može iznjedriti svece koji su potpuno uključeni u ljudsku povijest svakodnevnim služenjem najsiromašnijima, zaključio je preč. Ivan (usp. Zbornik Kršćanska Ljubav – Suvremeni izazov, str. 153).

Treći dan i svetkovina Uzašašća Gospodinova, koja je pomaknula sv. Lujzu za dan kasnije, preč. Ivan se usredotočio na Božju ljubav prema nama, kao ljubljenoj djeci Očevoj. Pri tom je naglasio da je zajedništvo s Bogom i bližnjima temelj našega života na zemlji i zalog vječne radosti. »Doživjeli smo to toliko puta. Zahvalimo Bogu i molimo snagu da možemo kao dionici Kraljevstva nebeskoga biti i navjestitelji te radosne vijesti drugima. Kako bi svi zajedno, sa svetima, anđelima i arkanđelima slavili Boga i klicali onome koji je jedini svet, svet, svet. Upravo u ovim danima, kako mnogi autori navode, majka Lujza se povlačila posebno moleći da bude ispunjena Duhom Svetim. Čitamo iz njezinih spisa: Molim dobrotu Našega Gospodina da nam duše pripremi na primanje Duha Svetoga da bi se, zahvaćene vatrom Njegove svete ljubavi, istrošile u  usavršavanju u ovoj svetoj ljubavi koja će vam pomoći voljeti presvetu volju Božju… « (P. 429, svibanj 1651, Spisi, str. 453).

Na dan liturgijskog slavlja svetkovine sv. Lujze, 10. svibnja ove godine, preč. Ivan se u propovijedi obratio posebno sestrama milosrdnicama koje crpeći iz Vinkove i Lujzine karizme njeguju dubok osjećaj ljubavi prema Bogu i čovjeku. Nastavio je mišlju da se u životu Majke Lujze i primjerima brojnih sestara Kćeri kršćanske ljubavi zrcali veličina i ljepota dostojanstva čovjeka, kako onoga koji se priprema na služenje tako i onoga kojemu se služi. Dok se nekoliko sestara 1646. godine pripremalo da u poslušnosti krene u svijet djelovati u ljubavi za siromahe, sveti Vinko im stavlja na srce vrijednost duhovne ravnodušnosti, tj. ravnoteže. U razgovoru dolaze do bitnoga, do vrijednosti i mjerila koja će sestrama omogućiti da vrše Božju volju. Vrijednost služenja ne očituje se u tome da sestre misle samo na sebe, a niti da misle na siromahe zanemarujući sebe. Nije važno koja te sestra šalje, na koji posao si poslan, u koju zemlju odlaziš. Ne traži se da jedno ljubiš, a drugo mrziš, jedno želiš, a drugo odbijaš – nego da se u ljubavi vrši Božja volja (usp. Conferenze spirituali alle Figlie della Carità, str. 292.-295). U tome je dostojanstvo, smisao i vrhunac našega života. To mjerilo, takvo pravilo i takav Put vrijedi za svakoga od nas, naglasio je propovjednik.

Navještena Riječ Božja naglasila je povezanost vjere i dobrih djela. Zato, kaže preč. Ivan da život Majke Lujze, sv. Vinka, moj i tvoj – treba biti nasljedovanje Isusa Krista. Nismo pozvani izvoditi predstave pokazujući što je Isus činio na zemlji. Isus je Crkvi svojoj poslao Duha Svetoga da nas upućuje u Istinu i pomaže nam ostvariti Božju volju. »To znači da živimo konkretan život, nasljedujući Isusa u ljubavi. Sami razumijemo koje su potrebe, sami osjećamo, čujemo i vidimo koji nas to ljudi trebaju. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes u svom početku progovara o čovjeku i njegovu pozivu, smislu življenja i poslanju: Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu« (GS 1).

Istaknuvši da zapovijed ljubavi treba biti mjerilo kršćanskog života pozvao je na razmišljanje o zakonu ljubavi koji se odnosi na svakog čovjeka, bio on siromah ili bogataš. Zato »zahvalimo najprije Bogu na bogatstvu srca i duše što ih riječima i djelima možemo iskazati njemu samome i bližnjima. Ne trebaju nam materijalna dobra da bismo se drugima nasmiješili, ne treba nam silno bogatstvo da bismo drugome lijepu riječ uputili, ne treba nam tisuću darova da bismo drugome pružili ruku pomoćnicu. Ne treba nam silna snaga da bismo nevoljne tješili i za sve molili. Treba nam ljubav. Sve ostalo je samo pomoć u iskazivanju ljubavi«, zaključio je misnik.

Zatim je naglasio potrebu traženja Boga i čežnje za njegovom prisutnošću, pitajući se ima li što vrjednije od Boga. Potom se poslužio primjerom: »Jedan starac je prišao mladiću i pitao ga jel′ bi htio ovoga trenutka dobiti 10 000 000 eura, ali pod uvjetom da sutra završi njegov život?! Mladić nije dugo razmišljao, njegov odgovor je bio kratak i jasan: ne. Što u životu imaš ako nema bližnjih? Što u život imaš ako nema Boga? Nemaš na koga bi se oslonio, nemaš kome bi se požalio, nemaš s kime bi se radovao, nemaš koga bi zagrlio… Ništa nema vrjednije od Boga, od tebe i od mene. Najljepše i najveće tvoje i moje postignuće u životu može biti da budemo Božji ljudi«, poručio je preč. Ivan.

To nam snažno pokazuje život majke Lujze. Bila je slaba, jednostavna žena, ali po Bogu velikoga dostojanstva, nezamislive snage i blagoslovljena mnogim milostima. Temelj njezine duhovnosti, njezinih sposobnosti i njezina uspjeha bio je u euharistiji. Pred tom prisutnosti doživjela je i svoja najdublja iskustva i svoje najteže trenutke. Uspjela je u vršenju Božje volje, ostvarila je poziv svoga srca, utješila i pomogla mnoge siromahe, živjela i radila u Božjoj ljubavi. Njezina molitva neka bude i naša jedina čežnja: »Čeznem za tobom čitavim srcem, Kruše anđeoski! Ne gledaj na moju nedostojnost koja me udaljuje od tebe, nego na svoju ljubav kojom si me toliko puta pozvao da ti se približim. Daruj mi se posve, ako je to tvoja volja, o moj Bože. Tvoje presveto Tijelo, tvoja sveta duša, tvoje slavno božanstvo, neka me sasvim ispune« (Zbornik Kršćanska ljubav, Svevremeni izazov, str. 150), zaključio je propovijed preč. Ivan.

Sjedinjene s molitvom svečanog misnog blagoslova sestre su žarko molile Gospodina da ih ispuni svojim darovima i gorljivom ljubavlju kakvu je zapalio u srcu sv. Lujze; za spremnost istinskog služenja Bogu i braći ljudima te vjernost svome pozivu služenja siromasima. Zazvale su zagovor sv. Lujze za vlastito nasljedovanje njezina primjera, moleći da Bog svojom dobrotom prati sestre milosrdnice u sadašnjem životu i učvršćuje ih u nadi da će u budućem životu postići kraljevstvo što ga je Krist obećao milosrdnima.

 

Preuzeto sa: milosrdnice-zagreb.hr

---