Razmatranje za 16. dan korizme: On je pobjedio smrt

RAZMATRANJE ZA ŠESNAESTI DAN KORIZME:

On je  pobjedio smrt

Kršćanska vjera na jednostavan i veličanstven način govori nam da smrt postoji, da nadilazi naše probleme, ali da je Krist pobijedio smrt! Ljudska smrt nije više ista kao prije, postoji odlučujući faktor. Tek u vjeri možemo razumjeti tu nevjerojatnu vijest koju može izazvati jedino dolazak Boga na ovaj svijet. Ona (smrt) je izgubila svoj žalac, poput zmije čiji otrov još samo može uspavati žrtvu na nekoliko sati, ali je ne može ubiti. “Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon” (1Kor 15,55).

U evanđeljima se spominje rimsli satnik koji navješta novost smrti: “A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” (Lk 15,39). On je bio poznavalac boraca i borbe; odmah je prepoznao da “krik” koji je Isus u trenutku smrti ispustio nije krik gubitnika već pobjednika. Ali kako je Isus pobijedio smrt? Ne izbjegavajući je,  potjerao ju je kao neprijatelja u bijegu. Pobjedio ju je podlažući joj se, kušajući svu njezinu gorčinu. Pobjedio ju je iznutra ne izvana.

U Getsemaniju Isus je živio sve do kraja naše ljudsko iskustvo  naspram smrti. “Počeo je osjećati strah i tjeskobu”, kažu Evanđelja. I dva glagola ukazuju nam na čovjeka u bolovima s dubokim gubitkom, na neki način jedinstven terorizam, kao onaj koji se osjeća odsječen iz ljudskog društva. Isus nije ušao u smrti kao netko tko zna da ima asa u rukavu kojeg će izvući u pravi čas. Ako je za života pokazao da zna da će biti uskrišen, to je bilo posebno znanje, ali ono nije bilo dostupno kad i kako je htio. Vapaj na križu: “Bože, moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” pokazuje nam da u ovom trenutku, kao čovjek, on nije imao takvu sigurnost.

Isus je u smrt ušao kao i mi, kao i svatko tko prelazi prag u mraku i ne vidi što ga tamo čeka. Jedino ga podržava neizrecivo povjerenje u Oca kojim uzvikuje: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Lk 23,46).

Padre Reniero Cantalamessa