Razmatranje za 17. dan korizme: Prepoznati Krista u siromasima

RAZMATRANJE ZA SEDAMNAESTI DAN KORIZME:

Prepoznati Krista u siromasima

Isus iz Nazareta je se identificirao sa siromašnima. Onaj koji je nad kruhom izgovorio riječi: “Ovo je moje tijelo”, rekao je ove iste riječi siromasima. Rekao ih je kad je, govoreći o onom što je učinjeno, ili nije učinjeno, za gladna, žedna, zatvorenika, gola, progonjena, svečano je proglasio: “Učinili ste meni” i “niste učinili meni!” (usp. Mt 25,31 ss). Ovo doista vrijedi reći: “Ova određena poderana osoba, potrebna malo kruha, ovaj siromah ispružene ruke, bio sam ja, bio sam ja! ”

Sjećam se kad je prvi put ova istina “eksplodirala” predamnom u svoj svojoj jasnoći. Bio sam u misijama u krajevima trećeg svijeta i svaki novi “spektakl” bijede koju sam vidio – sada neko dijete u iskrpanoj haljini, natečenog trbuha i lica prekrivena muhama, sada mala skupina ljudi koji su trčali oko kola za smeće u nadi da će pronaći nešto tek odbačeno na odlagalište, sada izranjeno tijelo -, osjetio sam kao da me neki glas iznutra bombardirao: “Ovo je moje tijelo, Ovo je moje tijelo”. To me je ostavljalo bez daha.

Siromah je Kristov namjesnik (Kristov vikar) onaj koji zauzima Kristovo mjesto. Ne u smislu da ono što siromah čini da to čini Krist, nego u smislu da ono što se učinilo siromahu isto je kao da smo učinili Kristu: “Meni ste učinili!”. Postoji jedna bliska veza između Euharistije i siromaha. Obadvoje, na različit način, su Kristovo tijelo; u obadvije stvarnosti (Euharistija i siromah) je njeogva prisutnost. Sveti Ivan Krizostom piše: “Želiš častiti Kristovo tijelo? Nemoj dopustiti da bude objekt nepoštivanja u njegovim udovima, to jest u siromasima, bez odjeće da se pokriju. Nemojte ga častiti u crkvi u svilenim tkaninama, dok je vani zanemaren, kad pati od hladnoće i gol… Koju prednost daješ Kristu time što je žrtveni stol prepun zlatnih čaša, dok zatim umire od gladi u osobi siromaha? Najprije nasitite siromaha, a tek onda ukrasite oltare s onim što ostane” (Ivan Krizostom, Propovijedi o Matejevu evanđelju, 50, 3-4, PG 58, 508s).

Sam Krist, štoviše, se pobrinuo da potvrdi, tijekom stoljeća, ovu blisku i realističnu interpretaciju svojim riječima “meni ste učinili”. Jednog dana, Martin, još vojnik i katekumen, na sjeveru Europe gdje je služio, susreo je jednog golog siromaha koji je bio zanijemio od hladnoće. Neimajući kod sebe ništa drugo osim plašta kojeg je nosio, jednim potezom mača razdijelio je plašt na dva dijela i polovicu je dao siromahu. U noći mu se ukazao Krist koji je bio obučen u polovicu njegova plašta, koji je, vidljivo ponosan, rekao anđelima koji su ga okruživali: “Martin, još katekumen, me je zaogrnuo ovim plaštem” (Sulpicio Severo, Život svetog Martina, 3, Mondadori, Milano 1975.).

Siromah je Isus koji se još uvijek anoniman šeće svijetom. Pomalo kao kad se, nakon uskrsnuća, pojavljuje u drugim ulogama – Mariji kao vrtlar, učenicima u Emausu kao hodočasnik, apostolima na jezeru kao prolaznik na  obali-, čekajući da “im se otvore oči”. Prvi koji ga je u ovim događajima prepoznao, uzviknuo je ostalima: “Gospodin je!” (Iv 21,7). Oh, kad bi pri susretu nekog siromaha iz naših usta izišao, barem jedanput, isti povik prepoznavanja: “Gospodin je!”, Isus je!”

Padre Reniero Cantalamessa

---