Razmatranje za 23. dan korizme: Marijin pristanak

Dvadeset treći dan

RAZMATRANJE ZA DVADESET TREĆI DAN KORIZME:

Marijin pristanak

Drugi vatikanski koncil ovako govori o Mariji koja je stajala pod križem: “Tako je i blažena Djevica napredovala u hodu vjere te je vjerno sačuvala svoju sjedinjenost sa Sinom sve do križa.

Tu je, ne bez Božjega nauma, stajala (usp. Iv 19, 25) i silno trpjela sa svojim Jedinorođencem te se s majčinskim srcem združila s njegovom žrtvom pristajući s ljubavlju žrtvovanju žrtve koju je sama rodila” (LG 58). Pristajući žrtvovanju žrtve od nje rođene bilo je kao da je žrtvovala samu sebe.

Stojeći “uspravno” pod križem, Marijina glava bila je uzdignuta do prignute glave Sina. Njihovi su se pogledi susreli. Kad joj je rekao: “Ženo, evo ti sina”, Isus je gledao prema njoj i zbog toga nije imao potrebu zvati je imenom kako bi je odijelio od drugih žena. Tko može ući u otajtvo pogleda između majke i Sina u tom trenutku?  Radost drhtave patnje prošla je od jednog do drugog, kao voda između spojenih posuda, radost proizlazi i iz činjenice da odsada više nema nikakvog otpora boli, bili su bez obrane pred patnjom koja ih je preplavila. Borbu je zamijenio mir. Postali su jedno s boli i grijehom cijelog svijeta: Isus izravno kao “pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše nego i svega svijeta” (1Iv 2,2), Marija neizravno, zbog svog tjelesnog i duhovnog sjedinjenja sa Sinom.

Posljednja stvar koju je Isus učinio na križu, prije uronjenja u tamu agonije i smrti, je da se s ljubavlju pokorio Očevoj volji. Marija ga slijedi i u ovom: i ona se također s ljubavlju pokorila Očevoj volji prije nego su strašna samoća i tama obuzeli njezino srce, kao što je nastala tama po svoj zemlji (usp. Mt 27,45). Ova samoća i klanjanje ostale su u središtu njezina života sve do smrti, sve dok i za nju nije došao čas uskrsnuća.

Padre Reniero Cantalamessa

---