Razmatranje za 25. dan korizme: Posljednji sud

RAZMATRANJE ZA DVADESET I PETI DAN KORIZME:

Posljednji sud

Ljudi uđu u Sikstinsku kapelu u Vatikanu, sjednu, gledaju Michelangelov Posljednji sud i ostanu bez daha. Ali zbog samog prikaza, ne zbog prikazane realnosti! Jednako i preljubnik i ambiciozan i svetogrdnik, sjedne i razmjenjuje mišljenje sa susjedom. Ali što bi mu neko od tih lica s očima prepunim užasa imalo za reći, niti mu ne pada na pamet. Michelangelo je bio svladan  stvarnošću (Dođite blagoslovljeni… Odlazite prokleti); mi smo se zadovoljili njegovim prikazom.

Mnogo se razgovaralo o restauraciji Michelangelova Posljednjeg suda. Ali postoji drugi posljednji sud koji će biti obnovljen u najkraćem roku, ne ovaj oslikan na zidovima od opeke, već u srcima kršćana. I on je također sav izblijedio i propada. “Zagrobni je život (i s njim sud) postao šala, jedna potreba toliko neizvjesna da nas zabavlja, čak i pomisao da je postojalo vrijeme u kojemu je ta ideja oblikovala čitavu egziatenciju (S. Kierkergaard). U nekim antiknim bazilikama, posljednji sud nije prikazan na prednjem već na stražnjem zidu, iza zajednice. U tom je slučaju, ona bila vizija koju su vjernici gledali izlazeći iz crkve, koju su ponijeli sa sobom vraćajući se u život. Ideja posljednjeg suda je zaista služila  oblikovanju cijele egzistencije.

Kao dječak sam video scenu jednog filma koju više nisam zaboravio. Željeznički most se srušio nad nabujalom rijekom; s jedne i druge strane u prazno vise dijelovi razdvojene željezničke pruge. Čuvar najbližeg prijelaza, primjetiviši to, trči u susret vlaku koji ide u punoj brzini, stojeći između tračnica, kruži svjetiljkom vičući očajnički: “Stani, stani; natrag, natrag!”

Ovaj vlak nam predstavlja život. To je slika društva koje bezbrižno napreduje, u ritmu rock and rolla, opijen svojim osvajanjem (napretkom), neznajući što ga čeka. Crkva mora činiti kao ovaj čuvar: ponavljati riječi koje je Isus izgovorio jednog dana na vijest o katastrofi u kojoj je nekoliko ljudi izgubilo život: “nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti” (Lk 13,5). Ili riječi koje su proroci ponavljali: “Obratite se, odbacite od sebe sva nedjela koja ste činili. Zašto da umirete, dome Izraelov?” (Ez 18,30-31). To bi mogla biti jedna od polazišnih točka nove evangelizacije.

Netko bi mogao potražiti utjehu rekavši da je, nakon svega, dan presude daleko, možda i milijunima godina. Ali Isus nam po Evanđelju odgovara: Bezumniče! Tko ti daje sigurnost da se još ovu noć od tebe neće zatražiti račun? (usp. Lk 12,20). Uistinu, “Sudac je na vratima” (Jak 5,9). Nije posljednji put udahnuo, a već je došao sud. Jedan bljesak istine o svemu. “Pojedinačni sud” kako ga teologija naziva, jednako je i konačni. Nema mogućnosti revizije.

Padre Reniero Cantalamessa

---