Razmatranje za 31.dan korizme: Mač visi nad nama

RAZMATRANJE ZA TRIDESET I PRVI DAN KORIZME:

Mač visi nad nama

Jedan grčki povjesničar pripovijeda da je kralj Damaklo jednog dana htio probati kako bi kao kralj živio jedan podanik koji mu je bio zavidan na njegovu stanju. Pozvao ga je za svoj stol i poslužio mu raskošan ručak. Život na dvoru tog je čovjeka učinio još više zavidnijim. U jednom trenutku kralj ga je pozvao da podigne pogled iznad sebe i što je sluga vidio? Mač, okrenut vrškom prema dolje, visio je iznad njega na konjskoj dlaci! Odjednom je problijedio, zalogaj mu je stao u grlu i počeo je drhtati. Ovako, htio je reći Demaklo, žive kraljevi: s mačem koji im dan i noć visi nad glavom.

Ali ne samo kralj, dodajmo. Damoklov mač visi nad glavom svih ljudi, nikoga ne isključuje. Samo što se oni ne brinu, jer su svi zauzeti sa svojim radostima i zanimanjima. Ovaj mač zove se smrt. Zbog ljubavi, ne zbog zavisti prema ljudima Crkva mora preuzeti svako toliko nezahvalan zadatak pozvanja da podignemo pogled i vidimo da nam mač visi nad glavom, da ne bi pala na nas iznenada i našla nas nespremne. Ali ne muči li nas već sada podosta pomisao na smrt? Imamo li potrebu da okrećemo nož u ranu? Istina je. Strah od smrti je sukob u dubini ljudskog bića. Smrtna tjeskoba, rekao je jedan veliki psiholog, je “crv u središtu” svakog razmišljanja. Ona je spontani izraz najjači od svih ljudskih osjećaja, instikt samoodržanja.

Kad bise mogao čuti krik tišine koji se uzdiže od čitavog čovječanstva, čuli bismo drhtavi povik: “Ne želim umrijeti!” Dakle zašto pozivati ljude da misle na smrt, kad je on vać jako prisutna? Jednostavno je. Jer smo mi odlučili ukloniti pomisao na smrt.  Da se zavaravamo kako ne postoji, i da posotji samo za druge, ne za nas.

U jednom velikom talijanskom gradu, nakon rata, iznikla je nova, luksuzna, stambena četvrt. Arhitekti su odlučili da u njoj neće biti ni jedna crkva jer bi zvonjava zvona za pokojnika i sprovod mogli poremetiti spokoj stanara. Ali pomisao na smrt ne može se ukloniti i ukinuti ovako siromašnim sredstvima. Onda nam ne preostaje ništa već da je u sebi zagušimo, što većina nas i čini. Teško je potisnuti tu stalnu pozornost, stalni psihološki napor koji se, kao zatvoren poklopcem, pritiskom snažno pojačava. Dobar dio naše enrgije potrošimo na to da se držimo podalje od pomisli na smrt. Neki se šepire sigurnošću u tom smislu i kažu da znaju kako moraju umrijeti i da se previše ne brinu; da misle na život, a ne na smrt… Ali to je stav sekulariziranog čovjeka; u stvarnosti to je samo jedan od mnogobrojnih način potiskivanja straha.

To je razlog zašto je dobro baš na Veliki petak govoriti o smrti, u dan kada je ona pobijeđena. Govoriti o njoj ne da poraste strah, već da postanemo slobodni po onome koji to jedino može učiniti.

Padre Reniero Cantalamessa

---