Razmatranje za osmi dan korizme: Vapaj Kristove ljubavi

RAZMATRANJE ZA OSMI DAN KORIZME:

Vapaj Kristove ljubavi

Evanđelisti Matej i Marko ovako opisuju Kristovu smrt: “A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh” (Mt 27,50; Mk 15,37). “Kraxas phonè megale” na grčkom, “Clamans voce magna” na latinskom. U kriku umirućeg Isusa prepoznajemo veliki misterij na koji se nesmijemo oglušiti. U evanđeljima je zapisno da  je ispustio duh kad je bio uzdignut, a i sam krik  je Evanđelje. Sve ono što je, u Isusovu životu, ostalo neizgovoreno i neizrecivo riječima, sakupljeno je u ovom kriku. S njim je Isus ispraznio svoje srce od svega  što je ispunjalo njegov život. To je krik koji nadilazi stoljeća, najveći od svih ljudkih krikova: veći od ratova, boli, radosti, očaja.

Isusov vapaj na križu je porođajni krik. Rađa, u ovom trenutku, novi svijet. Ruši veliku “dijafragmu” grijeha i vodi pomirenju. To je u isto vrijeme bio krik patnje i ljubavi. “Ljubio je svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio (Iv 13,1). Ljubio ih je do zadnjeg daha! Kolikom božanskom snagom bijaše bremenit taj Kristov krik, razumijemo po onome što je ubrzo izazvao u onima što su ga živa slušali. Zapisano je da je satnik koji je stajao nasuprot, vidjevši ga kako je izdahnuo, rekao:  “Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” (Mk 15,39). Nakon toga postao je vjernik.

Moramo jednostavno prihvatiti ovaj krik ljubavi, moramo dopustiti da uzdrma našu utrobu, da nas promijeni. Ako li ne, naši Veliki petci prolaze uzaludno.

Padre Reniero Cantalamessa

---