Razmatranje za sedmi dan korizme: O Bože, milostiv budi meni grješniku

RAZMATRANJE ZA SEDMI DAN KORIZME:

O Bože, milostiv budi meni grješniku

Pravu oholost koja se ugnijezdila u mome srcu mogu uništiti jedino vlastitom voljmo jer je produkt samo moje volje. Najteži od svih pothvata! Lovac bisera u južnim morima, koji pokušava doći do dna mora, doživljava ogroman otpor vode koja ga potiskuje natrag, snagom jednakom a suprotnom njegovom obujmu. Doživljava, ne znajući, Arhimedov zakon. Oni koji žele zaroniti ispod površine vode bez vlastitih  iluzija, poniziti se i upoznati što je istina, iskusit će još jači pritisak oholosti koja ih gura da bi ih uzdigla, izbacila na površinu i tu ostavila. I mi smo, također, u potrazi za dragocjenim biserom, Bogu najdragocjenijim. To je srce “ponizno i skrušeno”.

Kako se postiže skrušeno i ponizno srce? Tražimo iznad svega pomoć Duha Svetoga; napustimo otpor i obranu. Pogledajmo se sada, na trenutak, ako uspijemo, u ogledalu naše savjesti. Sami pred Bogom.

Koliko oholosti, koliko taštine i samozadovoljstva, kolika lažna poniznost; u ovoj okolnosti, u onoj drugoj, u tom mom stavu, u onom drugom. Možda, nažalost, i u ovom trenutku. Koliki “ja”, “ja”, “ja”. “Zacrveni se oholi pepelu – erubesce superbe cinis: Bog se ponizio zar ti da se uzvisuješ?” govorio je samom sebi sv. Bernard (Bernardo od Chiaravelle, Pohvale Mariji, 1,8) a sv. Augustin, prije njega: “Tvoj je Gospodin ponizan, a ti si ohol? Gospodar ponizan, a sluga ohol? (Augustin, Sermone, 354,9,9 PL 39,1568).

Nebo i zemlja puni su slave Gospodnje; samo je srce čovječje izuzetak, jer je puno vlastite slave, ne one Božje. Tako je zaokupljeno sobom (ljudsko srce), kao da služi vlastitoj slavi čak i onda kad nešto čini za Boga. Još se i Bogom pravi! A ipak “što imaš a da nisi primio?” (1Kor 4,7). Da bi se imalo (steklo) skrušeno i ponizno srce, potrebno je barem jedanput imati iskustvo onoga koji je uhvaćen na djelu, kao ova žena u Evanđelju uhvaćena u preljubu, koja šuti i stoji spuštenih očiju, iščekujući svoju presudu (usp. Iv 8,3ss).

Mi smo kradljivci Božje slave uhvaćeni na djelu. A sada, umjesto da bježimo drugdje s mišlju ili iritantno govoreći međusobno: “Tvrd je ovo govor tko ga može slušati?” (usp. Iv 6,60), spustimo oči, udarajući se u prsa i recimo iz dubine srca, kao carinik: “O Bože, milostiv budi meni grješniku!” (Lk 18,13), tada počinje djelovati i u nama čudo skrušenog i poniznog srca. I mi ćemo kao ova žena, umjesto osude, iskusiti radost oprosta. Imat ćemo novo srce.

Padre Reniero Cantalamessa

---