ČOVJEČE, UPOZNAJ SAMOGA SEBE

Od 23. do 26. veljače 2012. održan je u Lužnici seminar za sestre u kućnim službama pod vodstvom p. Mije Nikića, DI, teologa i psihologa.  Sudjelovale su 23 sestre, što je mali broj, s obzirom na važnost teme koju smo obrađivali – „Upoznavanje samoga sebe i stavljanje sebe u odnos prema Bogu i čovjeku.“

Većina naših poteškoća i nerazumijevanja je plod našega neznanja. Ne poznajemo sebe, a ne poznajemo ni sestre s kojima živimo. Ne slušamo jedna drugu pa nam slabe međuljudski odnosi i nemaju kvalitetu kakvu bi trebali imati u zajednici gdje sestre žive vođene istim duhom i teže istom cilju.

Pater Nikić nas je upozorio na četiri „ja“: jedan „ja“poznaju svi; jedan je slijep i ne vidi se sam,  ali ga vide drugi; jedan „ja“vidim samo ja i četvrti nepoznati “ja“ iz moje podsvijesti kojega ne znam ni ja, ni drugi. Taj je „ja“ pater usporedio s podrumom u koji pohranjujemo sve što nam smeta i gdje trpamo sve doživljeno što želimo zaboraviti. Ali je to gomilanje opasno jer će u dodiru s najmanjom „iskrom“izazvati „erupciju“ osjećaja bijesa, agresije i predbacivanja: “Toliko ti godina služim… i nikada mi nisi dao…“(usp.Lk.15.29).

Podsvijest se artikulira u snovima i zato je dobro znati protumačiti san, napose ako se ponavlja.  Što mi to moja podsvijest poručuje i zašto? Uzmi „lampu“ i osvijetli svoj podrum. Izvuci van sve te naslage, sve što vučeš za sobom od najranijeg djetinjstva i izloži milosrdnim zrakama Isusova Srca. Neka te ništa ne plaši i ne sputava. Nauči adekvatno izražavati osjećaje, nemoj ih potiskivati.  Srdžba se, uz molitvu, može pretvoriti u nadu i usmjeriti k višim ciljevima.

Naša međusobna ljubav traži empatiju: plakati sa zaplakanima i radovati se s radosnima. Emocije se mogu potisnuti i na zdrav način. Ako nije trenutak za reagiranje i  ako sve prikažemo Bogu potiskivanje postaje čin ljubavi. Ali ako ih potiskujemo na nezdrav način one će kad-tad izbiti. Tad će se naše tijelo ponuditi za žrtvu. Otuda mnoge psihosomatske bolesti.

Zatim smo u grupnom radu prošli savjete za zdrav i osmišljen život. Uočeni su problemi u našim međuljudskim odnosima i teškoće s kojima se susreću sestre koje svoju dužnost vrše u redovničkim zajednicama.

Mi smo Družba apostolskog života bitno usmjerena na svijet i na ljude, poglavito na siromahe, koji su i naši gospodari. Sestre koje rade u kućama često se osjećaju prisilno klauzurne,  iako to nisu birale. Ušle u Družbu kojoj su: „gradske ulice – samostanski hodnici; župna crkva – kapelica; iznajmljena soba – ćelija; rešetka – strah Božji; koprena-sveta čednost“.

Predloženo je da se svakoj sestri koja želi omogući posjećivati barem povremeno siromahe kako stoji u pismu Majke Lujze: Sestra Margareta de Vienne, kuharica, će s vremena na vrijeme odlaziti k siromasima. (usp. Duhovni spisi Majke Lujze, str.203-204, p.144)

Takvi su posjeti višeznačni. Sestra se uživljava u duh Družbe i razvija osjećaj za siromahe, a istovremeno se približava i svojim sestrama te stoga ne zanemaruje sestrinsku ljubav. Naprotiv ona postaje još konkretnija i osjetljivija.

Uočena je i potreba zajedničkih odlazaka pojedinih zajednica u prirodu ili na hodočašća kako bi se sestre upoznale izvan teških i stresnih svakodnevnih okolnosti. U opuštenoj atmosferi dođu do izražaja značajke pojedinih sestara koje nismo ni slutili.

Čovjek je osoba koja u sebi sadrži duhovnu, društvenu, emocionalnu i tjelesnu dimenziju, te još podsvijest. Bog zahvaća svaku od tih komponenti i spašava cijeloga čovijeka.

Upoznavali smo se i sa dva sasvim suprotna čovjeka u nama o kojima govori sv.Pavao: „Ono što ne bih htio, to činim.“ Naš stvarni ja i onaj idealni u stalnoj su napetosti. Tu su razni konflikti unutar nas samih i međusobno. Oni su opterećujući čimbenik naših zajednica.

Naša teocentričnost – bitna usmjerenost na Boga i vraćanje prvim idealima, jedini je način prevladavanja krize srednje životne dobi koja tada ima za rezultat poniznu osobu, koja je u stanju suočiti se sa boli i gubitkom. Ona prihvaća „pashalnost“  vlastitog života i svoj „brod“ ponovno izvozi na pučinu, sada sigurno usmjeren prema vječnosti.

Na kraju od srca zahvaljujemo mnogopoštovanoj Časnoj Majci i patru Miji Nikiću na darovanim danima promišljanja i spoznavanja, a svim sestrama sudionicama za iskustvo bogaćenja i osmišljavanja vlastitog života u duhu i karizmi naših utemeljitelja.

s. Alojzijana Stipić

---