Susret Vrhovne uprave s upravama provincija i delegatura Družbe

Objavljeno: 7. studenoga 2012.

U Duhovno obrazovnom centru Marijin dvor u Lužnici, od 4. do 7. studenog 2012. godine, održan je redoviti godišnji susret Vrhovne uprave s upravama provincija i delegatura europskog dijela Družbe pod predsjedanjem časne majke Miroslave Bradica. Susretu su prisustvovale sve članice navedenih uprava osim triju sestara koje su bile opravdano spriječene. Budući da se susret odvijao u ozračju nedavno započete Godine vjere geslo susreta je bila duhovna misao sv. Vinka “Za duhovni napredak i spasenje bližnjega potrebno je da vjerno slijedimo svjetlo svete vjere”. Teme susreta su bile:  kako u Godini vjere novim entuzijazmom i raznim načinima približiti Isusa suvremenom čovjeku, napose patniku i siromahu kojemu smo poslane kao sestre milosrdnice u današnje vrijeme; osvrt na rad Vrhovne uprave, Provincijalnih uprava i Uprava Delegatura u protekloj godini; izmijeniti ideje i mogućnosti bolje međusobne komunikacije za daljnji život i rad Družbe; osvrnuti se na primjenu odluka i zaključaka XVI. Redovite glavne skupštine te smjernica Skupštinske okružnice;  zajedno obraditi teme koje su od bitne važnosti za duhovni rast Družbe; tražiti nove putove za plodniju apostolsku djelatnost u okviru naše karizme; slušati jedni druge i obogaćivati se međusobnim iskustvom s pojedinih područja djelovanja.

Tako je prvi dan našega susreta imao duhovni karakter. U svom nagovoru na temu „Uloga poglavara u življenju i svjedočenju vjere u zajednici“ o. Vjenceslav Mihetec, OCD. Ostale radne dane izmjenjivali su se voditelji Euharistijskog slavlja:   mons. Stjepan Baloban, vlč. Milan Lojić, CM i Fr. Ante Gavrić, OP, koji su nastojali svojim poticajnim mislima približiti sudionice Susreta osobi Isusa Krista koji životu daje novi obzor  kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere” (Nota s pastoralnim smjernicama,14).

Susret je završio s ručkom nakon kojeg su se sudionice Susreta uputile u svoje zajednice osnažene duhovnim poticajima i sestrinskom suradnjom, svjesne da samo Božjom snagom i milošću mogu biti žene vjere radeći oko vlastitog “duhovnog napretka i spasenja bližnjega” (sv. Vinko).

PROPOVIJED dr. STJEPANA BALOBANA

Lužnica, Sestre milosrdnice, ponedjeljak, 5. 11. 12.

Fil 2,1-4; Lk 14, 1. 7-11.- 12-14.

Drage Sestre!

Svećenici, redovnici i redovnice, općenito duhovne osobe obično više razmišljaju o drugima i o njihovoj vjeri i načinu kršćanskoga života nego o svojoj vjeri i svojem kršćanskom životu. Duhovne osobe koje vrše određene odgovorne funkcije u svojim zajednicama obično više ili isključivo misle o drugima u toj zajednici, a manje a često i nikako na sebe:  svećenici na župama o svojim vjernicima, redovnički poglavari o zajednicama koje su im povjerene, biskupi o svima i svemu što se događa u biskupiji… Baš o svemu trebaju ‘voditi brigu’ odnosno sve ‘imati pod kontrolom’. Tako se duhovne osobe mogu s vremenom pretvoriti „u jednosmjernu ulicu“, to jest paziti na druge, voditi brigu o drugima, opominjati druge, strepiti na drugima i zajednicom koja im je povjerena kao da baš sve ovisi o njima! ‘Jednosmjerna ulica’ može značiti također opasnost da ‘ti drugi i zajednica’ moraju biti onakvi kakve ih  mi zamišljamo i želimo. U takvom načinu života može se izgubiti realan, stvaran odnos prema onima s kojima živimo odnosno gubi se postupno ona iskrena komunikacija koja se temelji prije svega na povjerenju i zajedničkoj brizi za zajednicu. No, u takvom načinu života može se dogoditi još nešto što može imati loše posljedice na vlastiti život. Naime, postoji realna opasnost da u ‘različitim obvezama i brigama’ koje smo preuzeli na sebe, ne pronalazimo dovoljno vremena za sebe, za svoj redovnički, duhovni i, nadasve za svoj vjernički život. Danas se obično govori kako su svećenici, redovnici i redovnice preopterećeni različitim obvezama… ne mogu stići na sve ono što bi trebali i željeli učiniti? Kao da nas je većina upala u ‘pomalo zabrinjavajuće stanje’ umora iz kojega je sve teže izaći. Sve teže, a nekada jedva pronalazimo vremena za svoj duhovni život. Mora li sve to baš tako biti? Kao da je postalo ‘uobičajeno’ da je duhovna osoba nekako namrštena, iscrpljena, nervozna! Katkada se čini da su  i u Crkvi više na cijeni oni koji su oštri, odriješiti, kadri ‘udariti’ samo da bi se provela ova ili ona ideja! A oni drugi su blagi, slabi i u očima većine manje sposobni. Istina, za njih ćemo reći, posebno kada nas napuste da su bili dobri ljudi, dobri svećenici, dobre časne… kao što smo to imali prigodu čuti i u subotu na sprovodu jednoga dobroga svećenika u Zlataru.

Drage Sestre, ‘Godina je vjere’ i što dalje odmiče osobno sam sve više uvjeren da bismo tu godinu trebali prije svega iskoristiti mi duhovne osobe za sebe i za preispitivanje i produbljivanje vlastite vjere. Ova godina je prigoda za sve duhovne osobe, pa tako i za one duhovne osobe koje su trenutno na nekom položaju u zajednicama, da sve učinimo kako bismo imali mogućnosti više se susresti sa samim sobom – kao čovjekom, kao vjernikom, vjernicom, kao svećenikom, kao redovnicom… i to pod vidom vjere. Jesmo li kadri u „Godini vjere“ više nego obično razmišljati o vjerskom i kršćanskom  životu u našim zajednicama, o međusobnim odnosima koji su na osobit način povezani s vjerom. Upravo na to nas poziva Sveti Otac u Apostolskom pismu Porta fidei – Vrata vjere. Dobro je uzeti u ruke tu malu knjižicu, onaj prvi dio koji je napisao Papa. Mene je osobno na poseban način zainteresirala ili bolje reći, na pozitivan način uznemirila papina tvrdnja da se vjernik može ulijeniti u vjeri. Papa piše: „Pred kraj svoga života, apostol Pavao traži od učenika Timoteja da ‘teži vjeri’ (isp. 2 Tim 2,22) istom onom postojanošću kojom je to činio kada je bio mlad (usp. 2 Tim 3,15). Doživimo taj poziv, poručuje Papa, kao da je upućen svakomu od nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjerni. Ona je vjerna suputnica na životnom putu koja omogućuje, uvijek iznova, zamjećivati čudesa koja Bog čini za nas“ (br. 15, str. 23). Vjera kao suputnica u životu. Opravdano je postaviti pitanje: Tko ili što je suputnik u životu duhovne osobe ako oslabi ili, ne daj Bože, ako se izgubi vjera?

Današnja čitanja stavljaju pred nas dva teksta. Prvi je iz poslanice Filipljanima koju Pavao piše iz zatvora u Efezu. Pavao poziva kršćane u Filipima na slogu i poniznost. „Učinite mi ovu radost: budite istoga mišljenja, gajite istu ljubav, jednako osjećajte i razmišljajte! Ništa ne činite iz prkosa ili radi tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedni druge većim od sebe“! (Fil 2, 2-4). Može li se tako živjeti u jednoj zajednici bez vjere koja prožima cijeli život?

Drugo čitanje je iz evanđelja po Luki. Riječ je o prvim i zadnjim mjestima, o tome kako čovjek zamišlja sebe a što misle drugi o njemu, o uzvanicima iz koristi i onim drugima siromašnima koji ne mogu uzvratiti… Današnje evanđelje ne treba komentara, najbolji komentar jest ako sami osluškujemo njegovu poruku. Posebno riječi: „Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen,“ i sve oni što si učinio-la za siromahe, sakate, hrome, slijepe… danas bismo mogli nabrajati: potrebne različite vrste i u vlastitim redovima, umorne, kolebljive u zvanju, koje osjećaju nepravdu… uzvratiti će se o uskrsnuću paravednika.

Drage Sestre, način života koji živimo i sve veće obveze u kojima se nalazimo stavljaju pred nas sve više pitanja i problema koje je sve teže riješiti jer nas ima sve manje a obaveza ima sve više… Osim toga još su uvijek živa sjećanja iz prošlosti; sjećanja koja govore o ispunjenim samostanima i redovničkim kućama, o punim sjemeništima i bogoslovijama i, posebno, sjećanja o uspjesima u radu s  djecom i mladima, o punim novicijatima i  većem broju mlađih nego starijih Sestara. To su sjećanja koja su dobra i potrebno ih je zadržati kao ‘memoriju sanu’, ‘zdravo sjećanje’. No, sadašnjost i posebno budućnost je drukčija kako u odnosnu na brojnost tako i u odnosu na način života i rada. Samostani, premda uglavnom dobro uređeni,   sve su prazniji i sve ih je teže uzdržavati a da ne govorimo o radu na župama ili u nekim drugim aktivnostima redovnica koje su cvale u prošlosti.

Opravdana su pitanja: Što nam je činiti? Kako dalje? Nije moguće izbjeći i ta konkretna pitanja. Ipak, nemojmo zaboraviti temeljno je pitanje: Kako stoji s mojom i tvojom vjerom? Pretvara li se ta vjera u svakodnevno svjedočenje ili smo zaokupljeni različitim drugim stvarima i problemima tako da o vlastitoj vjeri previše ne razmišljamo. Ima puno pitanja koja bismo si mi, duhovne osobe, trebali ozbiljno postaviti u ovoj „Godini vjere“. Jedno od važnih pitanja jest: Na koji način, u kojoj mjeri i, da li uopće, vjera utječe na moj svakodnevni život? Iz susreta s Bogom trajno obnavljam svoje odnose s ljudima, posebno s onima s kojima živim. U čovjeku, pa tako i u duhovnoj osobi, se trajno susreću ljudsko i božansko, ono slabo i krhko ljudsko i ono božansko koje pomaže mijenjati naše ljudske slabosti. Po vjeri, istinskoj vjeri, Bog je trajno prisutan u našem životu, i onda kada se kao ljudi lomimo i tražimo izlaz iz ‘trenutno bezizlazne’ situacije i onda kada navečer zadovoljni zahvaljujemo dragom Bogu za uspješan dan koji je iza nas.

Amen!


Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: