Švicarski gardist o Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI.

Andreas Widmer iz bliza je poznavao dvojicu papa koji su, unatoč svojim golemim odgovornostima, imali oko za duhovne potrebe ljudi oko sebe. I to onih ljudi koje su drugi jedva opažali.

Widmer je doživio da su ga primijetili. Upoznao je unutarnji ustroj Vatikana kao član švicarske garde za vrijeme dok je Ivan Pavao II. bio na čelu Katoličke crkve. Vidio je i ono što se događa u svakodnevnim trenucima, kad nema kamera i fotografa. Njegovo iskustvo ispunjeno je osjećajem zahvalnosti za žrtvu koju pape preuzimaju svojom službom.

“Nitko ne želi biti papa,” kaže Widmer. Postati papa znači “odustati od privatnog života. Zapravo živiš pod ključem, moraš ići onamo gdje moraš, i to je to. Izgubiš kontakt s prijateljima, izgubiš obitelj – zapravo si zatočenik…”

“Nijedan kardinal ne želi biti papa. Kad se kardinali okupe u konklave za izbor novog pape, hodaju u Sikstinskoj kapeli ovako,” govori on oponašajući pognute glave, “da bi izbjegli kontakt očima.”

Kardinal Joseph Ratzinger, koji je 2005. postao papa Benedikt XVI., radovao se odlasku u mirovinu, primijetio je Widmer. “Želio se vratiti pisanju knjiga i da ga puste na miru.” A onda je sa 78 godina postao “župnik svjetske crkve,” pastir stada od 1,2 milijarde ljudi.

Widmer je postao član švicarske garde kad mu je bilo 20 godina. Vatikanski švicarski gardisti poznati su po blizini papi kao njegovi tjelohranitelji, i po svojim šarenim uniformama. Biti u gardi je prestižna pozicija, za koju kandidati moraju zadovoljiti stroge zahtjeve – fizičke i psihološke.

“Ja sam tamo otišao zbog potpuno krivih razloga”, kaže Widmen. “Mislio sam da je biti tjelohranitelj ‘cool’ stvar.” Dodaje kako se njegova vjera produbila kroz susrete i razgovore s Ivanom Pavlom II. i tada još kardinalom Ratzingerom.

Kad je prvi put proveo Badnjak na dužnosti, daleko od rodnoga doma, papa Ivan Pavao II. je primijetio da su mu oči bile crvene i žalosne. “Baš je tada izlazio iz papinskoga stana. Kad je opazio kako izgledam, pristupio mi je, zahvalio mi što sam tu, i ohrabrio me.”

Widmer dodaje da je Ivan Pavao II. imao kao rijetko tko dar za osobno povezivanje s ljudima. “Kad je bio s tobom, ništa drugo nije bilo važno. Osjećao si se kao da je taj čovjek ustao ujutro samo zato da bio tu za tebe. Toliko je bio usredotočen na susret s tobom.”

Danas je Widmer predstojnik studija poduzetništva na Američkom katoličkom sveučilištu u Washingtonu i predsjednik fonda za kreditiranje infrastrukturnih projekata u zemljama u razvoju. Svoja iskustva s papama opisao je u knjizi “Papa i menadžer.”

On se slaže s mnogim analitičarima koji smatraju da je Ivan Pavao II. bio u najboljem izdanju kad je u javnosti, s masom ljudi, dok je Benediktovo prirodno okruženje svijet pojmova i znanosti. No, također kaže da je i Benedikt bio srdačna osoba, nipošto povučen ili rezerviran.

“Bio je vrlo pristupačan,” kaže Widmer za Benedikta. “Često sam mogao razgovarati s njim dok je kao kardinal čekao pred uredom da se vidi s Ivanom Pavlom. Bio je redovito raspoložen za razgovor, kao što sam ja sada s vama.”

Jednom je primijetio da Widmer čita njegovu knjigu. S puno razumijevanja za težinu teksta preporučio mu je: “Čitajte je u malim odlomcima. Ići će lakše.”

Widmer se divi Benediktu XVI. zbog odlaska po vlastitim uvjetima da bi prepustio službu mlađem papi, koji će moći više putovati i predstavljati Katoličku crkvu s novom svježinom. Ali svakako osporava ideju da je Benedikt u Vatikanu bio izoliran. “To ne može biti dalje od istine. Taj je čovjek točno znao što se događa. Vrlo je dobro povezan.” Nikome tko je pročitao i jedan njegov intervju to ne može promaknuti.

(CNN/D.R.)

---