Sestra Catalina (Francisca) FERREIRA preminula je u Gospodinu 2. ožujka 2018. u 88. godini života. Rođena je u mjestu Limpio (Paragvaj) u okrilju brojne i pobožne obitelji. Kako piše u svojoj biografiji, kao djevojčica je bila veoma sramežljiva, a takva je ostala i u djevojačkoj dobi. Rado je odlazila u crkvu i prisustvovala sv. Misi, ali joj je majka, brinući se za nju, dopuštala sudjelovati na euharistijskom slavlju samu nedjeljom uz pratnju nje same ili koje starije sestre. Franciscu je privlačilo sve što je bilo povezano s Bogom i Crkvom. U dobi od 13 godina saznala je da u susjednom mjestu djeluju neke redovnice i župnik, koji je tamo bio premješten, predložio joj je odvesti je u posjet samostanu. Njezini roditelji su se usprotivili i nije mogla ostvariti svoju želju da upozna redovnice. Njezina želja da bude samo Isusova rasla je zajedno s njom. Konačno, u 22. godini života, roditelji su joj dopustili zaposliti se u Asunciónu. Tamo je upoznala P. Ayalu, DI koji je prepoznao dušu koja čezne za Bogom i želi biti “sva Isusova”. Upoznao ju je s našim sestrama, koje su je nakon određenog vremena poslale na Dock Sud. Nitko sretniji od Franciske! I, kao što sama piše: “Sretna sam ovdje, jer mi se ispunila najveća životna želja: biti Isusova zaručnica i služiti samo Njemu.”

Sestra Katalina je bila uistinu prava milosrdnica: jednostavna, milosrdna, pogotovo prema onima koji su bili najnezaštičeniji. Bila je apostolska duša; u vrijeme odmora, po završetku posla, s nekoliko pobožnih predmeta i slatkiša, krenula bi u potragu za svojim štićenicima kako bi im po Božjoj Riječi donijela utjehu, nahranila dušu Kristovim Tijelom, tješeći ih duhovnom utjehom. Imala je dar razveseliti ih prepričavajući razne doživljaje, ponekad i izmišljene, i na taj način je uspijevala izmamiti osmijeh na licu onih koji su trpjeli od raznih bolesti, bolesti duše, tragedija… Sestra Catalina je bila tu da im na neki način olakša križ i probudi u njima ljubav prema Bogu koja ih je snažila do slijedećeg susreta s “hermanitom” (sestricom), kako su je zvali.

U svoje “slobodno vrijeme”, a još više kada već nije mogla vršiti svoje dužnosti, rado i s puno ljubavi, pravila je krunice. Sigurno ni jedna sestra nije ostala bez tog dara.

Već je prošlo 30 godina kako je premještena s Dock Suda i još uvijek susrećemo ljude koji nam govore kako je njihova baka, tetka ili neka susjeda poznavala sestru koja se zove Katarina i često ih posjećivala. Vršila je dužnost kuharice u nekoliko zajednica i bolnica i uvijek je pronalazila način kako stići do ljudi i pružiti im utjehu ili duhovnu okrjepu. Sa članovima obitelji često je i radosno komunicirala. Veselila se godišnjem odmoru kako bi posjetila nećake, kojih je, po njezinim riječima, bilo mnogo – na stotine. Njezino zdravstveno stanje se u posljdnje dvije godine pogoršalo, bilo joj je onemogućeno kretanje i polako je gubila osjećaj za stvarnost. Nekoliko dana prije njezine smrti u posjet joj je došla jedna nećakinja, ali sestra Katarina toga nije bila svjesna, tek možda u jednom trenutku.

Sada uživa u drustvu svoga Zaručnika radi kojega je ostavila sve kako bi ga mogla slijediti. Neka On bude njezina nagrada.

Hvala Vam sestra Katarina u ime Dužbe, za sve dobro koje ste učinili tolikim dušama, potrebnim duhovne utjehe.

Počivala u miru.