Sestra Fides (Anđa) Tijardović rođena je 22. lipnja 1928. godine u Bisku od oca Joze i majke Matije, r. Vrdoljak. Kad je imala 3 godine ostaje bez majke i raste uz oca, djeda, baku, dva brata i dvije sestre. U 14-oj godini tragično gubi i oca, pa se cijeli život prisjeća patnje koja im je obilježila djetinjstvo. Rado se sjeća bake koja ju je učila prve molitve i usađivala ljubav prema Isusu i Njegovoj Majci. Uspješno završava 4 razreda osnovne škole. Iz tog vremena posebno se sjeća priprave za Prvu sv. Pričest. Nakon Krizme uključuje se u Društvo Presvetog Srca Isusova, redovito ide na misu i obavlja pobožnost prvih petaka. U takvom ozračju osjeća posebnu želju za još većim predanjem Isusu te dolazi u naš samostan u Splitu u srpnju 1944. godine. Redovničko odijelo i „novo ime“ dobiva 14. kolovoza 1945. godine. Na Veliku Gospu iduće godine polaže prve sv. zavjete, a doživotne 8. svibnja 1951. Prve godine redovništva živi u Mostaru i Ljubuškom. Od 1949. godine djeluje 5 godina u sjemeništu u Šibeniku. Poslušnost je zatim vodi u Sinj, Split te Kotor gdje radi u bolnici. Od 1961. godine je u Supetru, zatim Splitu, Risnu, Igalu…

Vraća se u provincijalnu kuću 1972. godine. Njeguje bolesne sestre, a zatim njeguje bolesnike po kućama. Zbog rušenja starog samostanskog zdanja u Splitu 1996. godine odlazi u Zlarin, a u Split se vraća 2010. godine sad već i sama nemoćna, potrebna pomoći. S. Fides dijeli bolno iskustvo brojnih naših sestara u poratnim godinama komunističkih progona. Nakon što su vlasti oduzele školu u Ljubuškom, sestre su živjele u dijelu vlastite kuće kao podstanari. Međutim, novi pretpostavljeni su nagovorili učenike da maltretiraju i progone sestre na razne načine. Tako je i s. Fides tih prvih godina svog redovništva pretrpjela mnoga poniženja. Posebno je u kotorskoj bolnici bila zamijećena njezina temeljitost i urednost. Najzapušteniji bolesnici bili su često briga upravo s. Fides koja bi se strpljivo posvetila takvom patničkom licu Kristovu i vraćala mu ljudsko dostojanstvo. Ta njezina sklonost brizi i njezi starijih i bolesnih je dolaskom u Split našla svoj izraz. Niz godina je dvorila bolesne u njihovim kućama, što je svojevremeno i bila posebna djelatnost Vinkovih kćeri. Obitelji Marasović, Volarević i Matana su tako ostale povezane zahvalnom odanošću sa s. Fides sve do kraja njena života. 

 

Draga naša s. Fides!

Na svetkovinu Svih Svetih ste uz pomoć svoje hodalice došli na doručak u blagovaonicu, pozdravili sestre i onim svojim pribranim načinom nizanja detalja rekli kako ste došli na prvi Božić, jer se u vas kući tako zvala Svetkovina. Premda ste prije 15 dana sami tražili bolesničko pomazanje, premda ste i ovaj put ponovili onaj vaš uobičajeni pozdrav: Evo mislim da mi je ovo zadnji put. Došla sam se pozdraviti! kao da je i vas to jutro iznenadio Gospodin koji je upravo u tim trenucima prepoznao puninu vaših dana. Dok smo pjevale zahvalnu pjesmu za kraj blagovanja, vaša svijeća se gasila. Nastojanje sestara da vam pomognu, pa ni vrlo brza intervencija hitne pomoći nije vas otela prijelazu granice ovozemnoga. Pedesetak sestara u blagovaonici ispratilo vas je molitvom u tim posljednjim trenucima. Usuđujemo se reći: Otac Nebeski vam je poklonio to blagdansko molitveno zajedništvo sa sestrama poradi vaše bojazni od samoće i vjerujemo da vas je pridružio svojim svetima! Jer – bolni su i mučni bili vaši koraci, puno je patnje prosuto po vašim danima. Sestre su se znale povezati u molitvi dobrom Ocu i Majci Mariji da vam olakša životni hod. Nama ostaje i dalje molitveno zajedništvo s vama, isprika za ubrzani korak i zahvalnost za sve godine ugrađene u postojanje naše Družbe.

 

Počivala u miru Božjem!