Digna Prieto ugledala je svjetlo dana 15. svibnja 1937. u Quindyu (Paraguay), u kršćanskoj obitelji u kojoj su roditelji odgajali svojih četvero djece. Digna je, kao najstarije dijete, uvijek bila privržena majci, kao njezina glavna pomoćnica u kućnim poslovima, dok je otac zarađivao kruh kao poljoprivrednik. S navršenih 15 godina, uz preporuku i pomoć mjesnog župnika, upisala se u našu školu u Asunciónu kao pripravnica. 

Uvijek vesela i marljiva upala je u oči kućnoj poglavarici koja ju je ponukala da moli svoje roditelje da joj dopuste odlazak u Buenos Aires, da kao kandidatica upiše srednju školu. Dozvolom roditelja Digna je došla u samostan na Dock Sud, gdje je nakon pet godina uspješno završila srednju školu.

Uslijedio je ulazak u postulaturu, jedna godina novicijata te polaganje prvih redovničkih zavjeta 1958. godine. Odmah poslije zavjeta upisala je učiteljsku školu. Prva filijala bila joj je Migues (Uruguay).  Pet godina poučavala je djecu tog siromašnog mjesta spominjući često da su te godine za nju bile plodne u svakom pogledu. Uz pokojnu s. Jozefinu Tadić i s. Vjekoslavu Vuković sve više je sazrijevala i usvajala redovnički duh.

Sljedeće mjesto njezinog djelovanja bio je  Dock Sud, gdje je pohađala studij kaligrafije, mekanografije i stenografije.  Kao zauzeta studentica i vješta učiteljica osposobila je mnoge poslovne djelatnice koje su postigle velike uspjehe u svojoj struci. Cijenjena je bila od svojih učenica i roditelja. Uvijek vesela i draga, imala je veliko srce za siromašne obitelji svojih učenika trudeći se da  im na svaki mogući način olakša i ublaži njihovu tešku situaciju. Osobito se brinula da djeca imaju potrebne udžbenike, odjeću i obuću.

Kao profesorica nastojala je da učenice postignu najbolju spremu: nije dozvoljavala osrednjost nego je poticala učenike da daju sve od sebe kako bi dobili najbolju ocjenu. Iz svega toga može se reći da je doista bila omiljena i poštivana od svojih bivših učenica koje su to međusobno prepričavale za vrijeme obilježavanja godišnjica i drugih prigodnih slavlja.  

Radila je u više školskih zavoda kao zamjenica ravnateljice. Zadnje mjesto njezinog djelovanja u službi zamjenice ravnateljice bio je Dock Sud, odakle je stupila u mirovinu. Duge godine se borila s dijabetesom koji je sustavno razarao njezin organizam. Posljednje godine života bile su osobito teške: vid je oslabio, sve teže je hodala, inzulin je primala tri put na dan tako da je iz dana u dan bila sve slabija i nemoćnija. Zbog slabog zdravlja je u srpnju 2017. premještena u Villa Elisu, gdje se sestrama Provincije pruža organizirana i stručna pomoć.

Na blagdan Svijećnice ove godine proslavila je 60 godina redovništva. Radost slavlja nije dugo potrajala jer je već u travnju doživjela moždani inzult koji ju je potpuno privezao za krevet. Tako se kroz trpljenje i nemoć pripremala za konačni susret sa Spasiteljem. I Gospodin ju je 16. studenoga, nakon što je pojela doručak, tiho i nečujno pozvao u svoje kraljevstvo. Neka joj On, kojemu je za života vjerno služila, bude nagrada za svako dobro djelo.

Počivala u miru!