Umrla sestra M. AMALIJA (Agata) BOGDAN

11. ožujka 2019.

Usred ciče zime u toku II. svjetskog rata, 26. siječnja 1944. godine, rodila se Agata Bogdan, naša s. M. Amalija, kao sedmo od devetero djece od pobožnih katoličkih roditelja – Nikole i Eve – u mjestu Lapšina, župi Sveti Martin na Muri, u tada siromašnom i gusto naseljenom Međimurju, a danas tako uređenom da ga zovu „mala Švicarska“. Odgajana u vjeri i poučena o životnim vrednotama koje je u se upijala iz primjera starijih u svojoj obitelji i čitavom okruženju te ih kroz igru učila i od starije braće,  bila je odlično pripremljena za školu i poslije među najboljima u svom razredu i u svojoj generaciji. Kao odlična učenica u svim razredima, osmoljetku je završila 1958. u svojoj 14-oj godini.

U samostan je primljena 20. kolovoza 1960. u svojoj 16-oj godini i za kratko vrijeme s još tri kandidatice poslana je u Vrbas, u jednogodišnju bolničku školu. Očekivala je da će po završetku škole ići u Zagreb u pripremu za novicijat, ali poslana je u Osijek i zaposlena u laboratoriju Opće bolnice gdje je ostala raditi godinu i tri mjeseca. U svibnju 1963. pozvana je u Zagreb i 15. kolovoza iste godine započela je novicijat i primila redovničko odijelo. Prve redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1964. nakon čega je odmah išla u Vrbas gdje je zaposlena u Bolnici na tuberkuloznom odjelu. U vrijeme juniorata, završila je uz rad Srednju medicinsku školu u Novom Sadu, a nakon položenih doživotnih zavjeta 1969. godine upisala je i završila uz rad Višu medicinsku školu u Beogradu.   

Osim s. M. Amalije došle su u Družbu sestara milosrdnica još dvije njezine sestre: s. M. Blažena i s. M. Slavka, također medicinske sestre, revne i uslužne poslužiteljice bolesnih u bolnicama. Sada s. M. Blažena služi starijim i bolesnim sestrama Kuće matice, dok s. Slavka od samog otvaranja djeluje u misiji na Salomonskim otocima. Posebne su doista obitelji iz kojih su tri kćeri jedna za drugom odlučile služiti Gospodinu i posvetile mu život kao medicinske sestre i milosrdnice.

Iz Vrbasa je s. M. Amalija 1. rujna 1974. godine premještena u Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju Stubičke Toplice. Radeći uspješno u toj bolnici, upisala je i završila kao izvanredni student Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, Odjel za kršćanski nazor,  i stekla visoku teološku naobrazbu. Ulaskom vjeronauka u hrvatske škole, bila je jedini diplomirani vjeroučitelj na području Donjostubičkog kraja, pa je zbog potreba vjeroučitelja dozvolom provincijalne poglavarice s. M. Ane Geč, u jesen 1993. iz bolnice prešla raditi kao vjeroučiteljica s punim radnim vremenom u Osnovnu školu Donja Stubica. Kao što je s ljubavlju i zauzetošću djelovala među bolesnicima, tako je sada – nošena živahnošću djece – s još većom radošću i poletom naviještala i svjedočila Evanđelje, Gospodina Isusa, u školskom vjeronauku i župnoj katehezi, kao i brigom za crkvu i sviranjem u župi Donja Stubica. Odatle je u ljetu 1999. godine premještena u Varaždin i oduševljeno nastavila vjeronauk u IV. OŠ Varaždin i župnu katehezu u župi Sv. Fabijana i Sebastijana. Godine 2003., odlaskom u mirovinu iz škole, imenovana je zamjenicom i savjetnicom provincijalne poglavarice i učiteljicom juniorata u Zagrebu, a nakon ove trogodišnje službe išla je katehizirati i svirati u župu Gornje Vrapče. Djelovala je zatim u Lužnici i vodila rad za duhovna zvanja na planu Zagrebačke provincije. Pred Božić 2013. išla je za sakristanku u župu Daruvar. U kolovozu 2015. premještena je u Gradec gdje je u samostanskoj kući brinula za bolesne i nemoćne roditelje  sestara milosrdnica i djelovala u župnom pastoralu. Teška zloćudna bolest istrgnula ju je iz svih aktivnosti i prikovala uz bolnički krevet s kojeg se nakon dva i pol mjeseca preselila u vječnost.

Bogat je bio život s. M. Amalije i u medicinskoj struci i u službi vjeroučiteljice. Okupljala je djecu i mlade na župama, organizirala priredbe, svečanosti, animirala liturgijska slavlja, vodila župni zbor i dječji zbor te s djecom sudjelovala na smotrama pjevačkih zborova, organizirala je duhovne obnove za djevojke tamo gdje je radila, a kao animatorica za duhovna zvanja išla je i u mnoge druge župe gdje je u dogovoru sa svećenicima organizirale programe za mlade. U Varaždinu je u samostanskoj kući organizirala pripremu mladim sestrama za doživotne zavjete i kroz više godina organizirala je mjesečne duhovne obnove za sestre milosrdnice iz sjevernog dijela Provincije, na koje su sestre rado dolazile. U Varaždinu, u Lužnici i u Gradecu pokrenula je Konferencije svetog Vinka, okupljala članove Konferencije i duhovno ih obogaćivala prenošenjem karizme sv. Vinka i majke Lujze te s njima i sa sestrama iz samostana posjećivala bolesne i potrebne pomoći i organizirala za njih konkretnu pomoć.  U „Kronici zajednice sestara milosrdnica, Varaždin“ zapisala je: „ Važno je da prigode za činiti dobra djela koje nam Bog šalje ne propuštamo. Jer prilike se nikada ne vraćaju. Jednom propuštena, više se ne može popraviti. Na dan suda bit ćemo prepoznati po onome što smo činili, a ne po onome što su drugi o nama mislili ili govorili. Vršenjem djela ljubavi  postajemo ‘znak usred naroda’, a drugima uvijek nov izazov.“

Bila je s. M. Amalija doista znak i ostaje i dalje izazov mnogima: u okretnosti i poduzetnosti za dobro, u pjesmi i molitvi koju i u najvećim aktivnostima nije propustila znajući da po molitvi Gospodin vodi i blagoslivlje sve njezine pothvate; bila je znak i izazov u marljivom i savjesnom radu i studiranju uz rad – ne rasipajući od Boga darovano joj vrijeme; dala je primjer u prihvaćanju raznovrsnih dužnosti i premještaja po potrebi Družbe, a za sve je govorila: „Neka bude na slavu Božju“.

Opraštajući se danas od s. M. Amalije, učimo od nje konkretan život sestre milosrdnice koja je u svaki svoj dan ulagala maksimum svojih snaga  kako bi uvijek sve uradila dobro, da njezino djelo bude ugodno Bogu za kojega radi. U poslu je bila spretna, brza i vrlo snalažljiva, gotovo uvijek nasmijana i vesela, savjesna i poduzetna, uslužna i sestrinska, spremna pomoći svima oko sebe. Pa i nekoliko dana prije očitovanja njezine bolesti, treću nedjelju prošlog došašća ili „Nedjelju karitasa“ poslije podne s gospođama iz „Konferencije Ranjenog Isusa“ u Gradecu vozila je autom pakete i obišla „15 adresa, što obitelji, što samaca najpotrebnijih u župi“ i podijelila im namirnice za Božić, a sredstva za njih prikupila je s članicama Konferencije izradom i prodavanjem adventskih i božićnih ukrasa i donacijom velikodušnih ljudi u Gradecu.

Iako sitna rastom i slabašne tjelesne konstrukcije, bila je kroz život – do unatrag koji mjesec – tjelesno zdrava, psihički i duhovno snažna, sposobna za svaki posao i na svim područjima sve joj je išlo od ruke. A ona je u zahvalnosti slavila Gospodina u svim aktivnostima. Pomalo iznenađena neočekivanim izvanrednim Božjim pohodom po bolesti, prinijela je u tihom predanju Nebeskom Ocu, združena sa žrtvom Njegova Sina, sav svoj život i utonula u vječnost 11. ožujka 2019.

Knjiga njezina života ispisana je zlatnim slovima prave milosrdnice svetoga Vinka Paulskoga. Nagradi ju, Gospodine, uzvišenim mjestom među svetima i izabranima svojim!

Počivala u miru Božjem!                                                                                   

(Na dan sprovoda, 14. ožujka 2019. napisala s. M. Bogoljuba Fotak)