Sestra M. Bernardica Veronika Miketek, rođena je 2. studenog 1942. godine u Strmcu kod  Novog Marofa. Bila je najstarije od šestero djece u obitelji Đure i Eve rođene Košćak. Ova je vjernička obitelj uvijek njegovala kršćanski i sakramentalni život. Već kao djevojčica Veronika je u Varaždinu, gdje je polazila osnovnu školu, susretala sestre milosrdnice i poželjela biti redovnica. Ovu svoju želju kasnije je povjerila našoj sestri Alojziji, koja je u Strmac dolazila na odmor. Sestra Alojzija savjetovala joj je da napiše molbu i pošalje ju u Rijeku. Kada je napunila osamnaest godina Veronika je to i učinila.

Godine 1960. bila je primljena u zajednicu Sestara milosrdnica u Rijeci. Nekoliko godina poslije, u naš su samostan došle i njezine tri mlađe sestre – Maristela, Animira i Marinela.  Svoje prve svete zavjete s. Bernardica položila je godine 1962., a doživotne 1967. godine.  Godine 1965. bila je poslana u Kuću maticu u Zagreb gdje je, kroz godinu dana, učila izrađivati crkveno ruho u sestarskoj radionici. Po povratku u Rijeku Bernardica je izradila i nekoliko misnica i oltarnih antipendija za našu kapelicu sv. Josipa.  

Godine 1968. s. Bernardica premještena je u Veli Lošinj u Dom za starije osobe. Tamo je u početku radila kao njegovateljica, a zatim preuzela domsku praonicu. Tu je ostala raditi do umirovljenja 1998. godine. Godinu dana kasnije premještena je u Provincijalnu kuću u Rijeci, gdje je obavljala različite kućanske poslove, a neko vrijeme brinula i o starijim i nemoćnim sestrama.  

Sestru Bernardicu resila je poniznost, iznimna požrtvovnost i strpljenje. Krasile su ju radišnost, uslužnost i susretljivost prema sestrama. Znala je prepoznati potrebu drugoga čovjeka i spremno ponuditi svoju pomoć, što je svjedočilo njezinu autentičnu duhovnost. Nije nikad pokazivala vlastiti umor, već spremnost biti tu za drugoga. Njezina šutnja odavala je Božju blizinu, a usnama je uvijek tiho molila svoju Zdravo Mariju… Jedna ju je sestra ovako opisala: Naša s. Bernardica, hvala Bogu, napreduje i u dobi i mudrosti kod Boga i ljudi, ali ne i u stasu. Uvijek je ona mala, lurdska Bernardica, koja joj je posudila i svoje ime.

Zaista, s. Bernardica nastojala je približiti se idealu svetosti kojega je odlučila slijediti i za taj cilj znala je podnijeti težinu i žegu mnogih dana. Sama je napisala: Svaki posao radim s velikom ljubavlju, svjesna da je vrijedan u očima Božjim, a time koristan za vječnost i onima za koje radim i meni.

Punina njezinih dana sve nas je zatekla, jer nismo još očekivali ovaj rastanak, ali Gospodnji je poziv u vječnost stigao u četvrtak 17. listopada 2019. godine za vrijeme večernje molitve na koju nas je Bernerdica često pozivala samostanskim zvonom.

Draga naša sestro Bernardice, hvala ti što si tvoje duhovno predanje Bogu oživotvorila u tvojoj nesebičnoj i požrtvovnoj ljubavi prema tvojim sestrama i svim ljudima koje je Gospodin stavilo na tvoj životni put. Hvala ti i oprosti nam kad nismo znali dovoljno cijeniti i zahvaliti za tvoju ljubav i žrtvu.

Neka ti Majka Marija bude pratiteljica u vječnom zajedništvu s tvojim Nebeskim Zaručnikom, a On neka bude Punina tvojem redovničkom, milosrdničkom posvećenju.

Počivala u miru Božjem.