Dok se opraštamo od naše s. Štefanije (Marije) Marković, molimo Gospodina da joj bude milosrdan i dušu joj primi u mir vječnosti. Svaki ljudski život krije toliko bogatstvo Božje ljubavi, brige i dobrote. O tome nam svjedoči sama s. Štefanija i ovako piše u svom životopisu: „Rođena sam 13. kolovoza 1923. u Vetovu od dobrih katoličkih roditelja Matije i Margite, koji su mene i sestru odgojili pravo kršćanski. Majka je bila jako pobožna, iako je iskusila mnoge poteškoće ovoga svijeta, dizala je uvijek svoje vruće molitve dragom Bogu za svoju djecu.“  

Kada je Marija malo porasla rado je odlazila na duhovne susrete k sestrama milosrdnicama u Požegu, a potom je upisala i završila Domaćinsku školu koju su vodile sestre.  

U jeku 2. svjetskog rata, 2. kolovoza 1941., ulazi u Družbu sestara milosrdnica. Nakon redovničke formacije 15. kolovoza 1943. polaže privremene, a 1946. doživotne zavjete. Kao sestra milosrdnica djeluje u Lužnici, u Dječačkom sjemeništu u Zagrebu, u Pazinskom sjemeništu, u Dječačkom sjemeništu u Rijeci kao krojačica, te đačkom domu na Podmurvicama u Rijeci gdje kao glavna domaćica i ekonoma skrbi i brine za 360 djece. Nakon ulaska u mirovinu preuzima službu sakristanke u dominikanskom samostanu u Rijeci. Zbog teže ozljede kralježnice vraća se u samostan u Požegu gdje radi u šivaoni i uređuje kućnu knjižnicu. Kada ju je bolest prikovala uz krevet, strpljivo je to podnosila.

Samo je dobrom Bogu znano koliko je dobra činila s. Štefanija svima kojima je kao milosrdnica služila. Kroz 96 lijepih i milosnih godina života koje joj je Gospodin podario, nesebično je darivala dobrotu i brigu mladim sjemeništarcima, budućim svećenicima i djeci. Oslobođena ovozemaljskih spona i okupana krvlju Kristovom, čvrsto vjerujemo da je naša s. Štefanija ugledala Onoga kome je posvetila cijeli svoj život – Krista Uskrslog, koji je naša nada i naš spas!

Počivala u miru!