Zašto je osoba godine ipak Benedikt XVI., a ne papa Franjo?

Prenosimo zanimljiv tekst kojeg je najutjecajniji katolički medij u Poljskoj, tjednik Gość Niedzielny, objavio u svom najnovijem broju. Autor teksta je vlč. Tomasz Jaklewicz, zamjenik glavnog urednika tog tjednika, koji je za osobu godine predložio Benedikta XVI. i to sjajno obrazložio

Raduje me što je papa Franjo izabran za osobu godine magazina Time. Iako, kada vidim da su u konkurenciji bili Miley Cyrus (pop zvijezdica koja se “proslavila” neobuzdanim nastupom na MTV Video Music Awards 2013.) i Barack Obama (zagovornik abortusa koji ratuje s crkvom, jedan od najnesposobnijih predsjednika u povijesti SAD-a), onda ipak započinjem osjećati dvojbu. Tako funkcionira naš svijet. Sve baca u jedan globalni lonac, uzdiže ili ponižava ljude u skladu sa pravilima svoje marketinške igre. “To što ovoga Papu čini izuzetnim, jest brzina sa kojom je dirnuo milijune ljudi koji su već izgubili nadu u Crkvu”, stoji u pojašnjenju odluke o izboru. Dodajmo, da su istu titulu dobili i pape Ivan XXIII. (1962.) i Ivan Pavao II. (1994.). Papina popularnost bez ikakve sumnje predstavlja šansu za to da mnogi ljudi upoznaju Isusa Krista. Čvrsto vjerujem da će se to i dogoditi.

A ipak, za mene je junak godine na izmaku Benedikt XVI. Zašto? Prije svega zbog njegove hrabrosti i poniznosti u donošenju odluke koju – budimo iskreni – nitko nije praktički smatrao mogućom (iako smo teoretski uvijek znali da ona može biti donesena). Znati sići sa scene, priznati svoju nemoć koja ne dopušta ići dalje, prihvatiti da si samo sluga kojeg bez problema može zamijeniti netko drugi – takve vrline u današnjem vremenu nisu cijenjene. A upravo u njima je nešto duboko evanđeosko, autentična ljudska veličina. Benedikt XVI. rekao je kako je svoju odluku donio u dubokom uvjerenju da je takva Božja volja. To je velika lekcija slobode i dostojanstva, prihvaćanja prolaznosti i starosti, predavanja života u Božje ruke. U toj gesti pokazala se kvaliteta čovjeka koju većina medija koji su pozorno pratili što se događa nije razumijela.

Količina glupih i nepravednih ocjena Benedikta XVI. u raznim medijima prešla je čak i uobičajenu mjeru netrpeljivosti prema katoličanstvu. Bilo bi jako tužno kada bi katolici prihvatili taj crni PR. Duboko sam uvjeren da je to bio veliki pontifikat, koji je u velikoj mjeri pripremio teren za “Franjinu revoluciju”. Bio je to pontifikat koji je pozivao na ulazak u dubinu vjere, na otkrivanje ljepote i životnosti katoličke tradicije. Bio je to poziv na ponizno klečanje pred Bogom, priznavanja da je On stvoritelj, istina i ljubav koju svijet ne može dati. U Crkvi su uvijek nazočna dva smjera koja čine njezinu bit. Ona su sadržana u Isusovom riječima: “Dođite k meni” i “Idite u svijet”. Dođite i idite. Benedikt XVI.  bio je Papa zahvaljujući kojem smo glasnije čuli ono “Dođite k meni”. Papa Franjo nam govori: “Idite”. I to je jako dobro. Ali, nije dopušteno izjednačavati ova dva smjera. Uvijek je prvo ono “Dođite k meni”, jer jedino napunjeni Bogom možemo ići u svijet i nuditi drugima ono što smo dobili od Njega.

Benedikt XVI. ostavio je iza sebe nauk iz kojeg ćemo još dugo crpiti. Njegova teologija podsjeća na srednjovjekovnu katedralu u kojoj harmonija vjere i razuma stvara prekrasnu sintezu. On je bio taj koji je na sebe uzeo teret čišćenja crkve od grijeha povezanih sa pedofilima među svećenicima. Htio je da u liturgiji pronađemo osjećaj sacruma. Svojim činom odustajanja od službe ponudio je izvrsnu katehezu o Crkvi. Pokazao je da Papa nije navažniji, da Crkvu vodi netko drugi – Bog. Za Franju u velikoj mjeri možemo zahvaliti upravo Benediktu XVI. Iako se povukao u pozadinu, ne smijemo ga zaboraviti.

vlč. Tomasz Jaklewicz | Gość Niedzielny

Preneseno s dopuštenjem autora

Preuzeto s bitnonet

---