Kardinal Juraj Haulik

Juraj Haulik rodio se u Trnavi u Slovačkoj 20. travnja 1788. godine. Plemenitaškog je roda obitelji Jurja Haulika i Klare Rapkay. Za svećenika je zaređen 1811. godine.

Mlad, poduzetan, obdarem duhom i intelektom, Božjom milošću vođen je kroz različite službe sve dok 1837. godine nije imenovan zagrebačkim biskupom i tajnim dvorskim savjetnikom. Kad je 1853. godine bulom „Ubi primum placuit“ Zagrebačka biskupija podignuta na nadbiskupiju, Juraj Haulik, 8.svibnja 1853. godine, postaje prvim zagrebačkim nadbiskupom, a papa Pijo IX. imenuje ga 1856. godine kardinalom.

Kardinal Juraj Haulik (1855.-1869.)

U Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu nalazi se original Kratke autobiografije kardinala Haulika, utemeljitelja zagrebačkog samostana sestara milosrdnica, koju je prema želji bana Josipa Jelačića Kardinal napisao u siječnju 1855., u svojoj 67. godini života. Na temelju te autobiografije i nekolicine drugih izvora donosimo ovdje kraći prikaz života tog velikana Crkve u Hrvata.

20. travnja 1788. godine, Juraj Haulik rodio se u Trnavi u Slovačkoj. Potječe iz plemenitaške obitelji Jurja Haulika i Klare Rapkay. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Ostrogonu, a teologiju u Trnavi i Beču. Zaređen je za svećenika 1811. godine. Nakon nekoliko mjeseci kapelanske službe u Komoranu pozvan je u vikarijatski ured u Budim gdje vrši službu arhivara, zatim bilježnika i tajnika. Uza sav obilan rad našao je vremena za studij te je 1819. stekao doktorat iz teologije na peštanskom sveučilištu.

Mladi i poduzetni doktor teologije u 37. godini života postaje ostrogonskim kanonikom. Godine 1830. imenovan je savjetnikom ugarskog namjesništva i naslovnim biskupom Prištine, da bi sljedeće godine bio premješten u Beč gdje je postao dvorskim savjetnikom i referentom ugarske dvorske kancelarije. Godine 1832. imenovan je velikim prepozitom zagrebačkog Kaptola i priorom vranskim, ostajući u Beču sve dok nije 1837. imenovan zagrebačkim biskupom i ubrzo nakon toga tajnim dvorskim savjetnikom. Godine 1838. i 1846.-1865. vrši službu banskog namjesnika u Hrvatskoj. Kad je godine 1853. bulom “Ubi primum placuit” Zagrebačka biskupija podignuta na nadbiskupiju, Juraj Haulik postaje prvim zagrebačkim nadbiskupom. Bilo je to 8. svibnja 1853. godine. Godine 1856. papa Pijo IX. imenuje ga kardinalom. Ovaj visoki crkveni dostojanstvenik završit će svoj plodni život u Zagrebu 11. svibnja 1869. godine.

Kardinal Haulik je po svom položaju morao djelovati i u političkom životu Hrvatske i hrvatskog naroda. Uvijek se borio “za žestoko napadana prava Hrvatske” i “sav svoj moćni ugled” ulagao za napredak hrvatskog naroda. “Mi rekosmo centralistima Madžarima, što ih ide, rekosmo gospodinu državnom ministru, da nas nikad neće predobiti za sebe, dok ne bude pripravan dati našem narodu, što mu pripada i pred Bogom i pred svijetom.”

Svoj politički stav i program svojega rada iznosi on već kod svog svečanog ustoličenja za zagrebačkog biskupa 8. siječnja 1838. u svojem govoru: “Vas pako molim i zaklinjem da me smatrate svojim i onim, koji domovinu vašu smatra svojom, koji sam duhom i srcem i svom snagom vaš, koji vas tako ljubim u Isusu Kristu, da mi nije ništa drugo na pameti, nego da služim vašem spasu i da me, kad se iza smrtnoga ovog života otputim u vječnost, poprati ono slatko uvjerenje da sam usčuvao u vama slatki zalog Božji, i da sam učinio sve, što sam po slabim svojim silama učiniti mogao”.

Duboko svjestan značenja narodnog jezika koji se sredinom 19. stoljeća mukotrpno probijao u politički i kulturni život hrvatskog naroda, biskup Haulik se ističe kao najodlučniji branitelj prava hrvatskog jezika. Na povijesnom zasjedanju Sabora 23. listopada 1847. “kad se u Saboru izredalo više vatrenih govornika, a najvatrenije je govorio izvjestitelj Sabora Ivan Kukuljević, ustaje predsjednik Sabora i namjesnik banske časti biskup Haulik, te osjećajući opću i svoju radost izreče ove znamenite, historijske riječi, radi kojih samih bilo bi mu ime besmrtnim slovima upisano u povjesnicu hrvatskog naroda, izrekavši odluku svečano: ‘Sviju stališa i redova, jednodušna želja jest, da se narodni jezik u sve poslove uvede’ ”Smatrajući Hrvatsku “svojom drugom domovinom”, zalaže se za njezino dobro. Svjestan da bez prosvjete nema napretka i blagostanja, smatrao je svojom zadaćom obnoviti i preporoditi katoličku Hrvatsku. Naročitu je pažnju posvetio odgoju mladeži, školstvu, tj. budućim generacijama hrvatskog naroda. Zato je pastirskom okružnicom naredio svem svećenstvu neka po župnim uredima otvaraju škole, a za marljive i uspješne učitelje odredio  je velike novčane potpore.

Shvaćajući moć tiska, godine 1848. pokrenuo je Katolički list, te ga je svojim sredstvima izdašno pomagao. Osnovao je zatim Čitaonicu dobrih knjiga, a godine 1867. i Književno društvo sv. Jeronima u Zagrebu koje je od 1946. do 1993. djelovalo pod nazivom Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda.

Zauzet za duhovni napredak svojega klera i puka, prvi je uveo duhovne vježbe za svećenstvo i misije za narod.

“Čovjek znamenit po dobru glasu, a još znamenitiji po izvršenim djelima”

Uvijek i svagdje vodio je brigu o onima koji su bili bez sredstava za život. Upravo zbog toga je htio odgoj i nastavu, kao i njegu bolesnika i brigu za potrebnike, povjeriti sestrama milosrdnicama koje dovodi da među hrvatskim narodom budu “sredstva Božjeg milosrđa”. Neumoran i dosljedan u provođenju svojih plemenitih zamisli, započeo je godine Gospodnje 1842. gradnju crkve i samostana za sestre milosrdnice. Gradnja je trajala pune tri godine. 5. rujna 1845. prve su sestre iz Zamsa u Austriji stigle u Zagreb, u Hrvatsku.

Biskup Haulik je samostan smatrao svojim djelom pa se očinski brinuo za materijalne potrebe, za razvoj i napredak, napose za duhovne potrebe sestara.

Knezu-biskupu brixenskom koji mu je poslao prve sestre milosrdnice napisao je: “Dok sam živ, bit ću Vam zahvalan, što ste mi poslali sestre, pa ćete i Vi biti dionikom zasluga za djela, koje će one činiti ovdje na slavu Božju”.

U prvostolnoj crkvi u Zagrebu u skrovitosti i tišini desne lađe stoji poprsje kardinala Jurja Haulika. U kamen uklesani natpis govori nam da tu počiva “Čovjek znamenit po dobru glasu, a još znamenitiji po izvršenim djelima…!”