Sestra Cecilija Grgić

Sestra Cecilija (Pava) rođena je 22. listopada 1952. godine u Dubravama kod Novog Šehera. Prepoznavši u srcu Isusov poziv, stupila je u Družbu sestara milosrdnica 1970. godine. Doživotne je zavjete položila 1978. godine.

Po završetku potrebnog školovanja djelovala je kao katehistica najprije u Livnu, a zatim od 1980. godine u Presnačama kod Banja Luke, gdje je ostala do svoje smrti 1995. godine kada je podnijela mučeničku smrt.

Jednostavna i hrabra, ostala je s narodom u Presnačama gdje je, od srpskog agresora, zajedno sa župnikom Filipom Lukendom ubijena i zapaljena dana 12. svibnja 1995. godine. Dijelila je sudbinu svoga naroda, živjela je sa svojim narodom i za svoj narod. Ostala je s njime u dobru i u zlu do kraja života.

Rođena je 1952. u Dubravama kod Teslica, u Bosni i Hercegovini, od oca Ive i majke Ane, rod. Domislić.

je ušla 1970., a 1978. položila je vječne zavjete. U Sarajevu je završila katehetsku školu te je radila kao

vjeroučiteljica u Presnačama.

Zapaljena je i izgorjela u župnoj kući u Presnačama kod Banja Luke, 12. svibnja 1995., zajedno sa župnikom Lukendom.

Kada je imala 16 godina, Cecilija, krsnim imenom Pava, odlučila je poći u samostan. Njezin župnik, fra Franjo Čalaga, šalje pismo milosrdnicama sv. Vinka, od srca preporučujući mladu Pavu njihovoj Družbi. Godine 1970. bila je kao postulantica (pripravnica) u Kući matici u Zagrebu. Njezine prefekte imaju samo lijepe riječi o njoj.

Nakon što je završila Katehetski institut, radila je u Livnu kao katehistica, a zatim je premještena u župu Presnače kod Banja Luke,gdje će ostati gotovo 15 godina – sve do svoje mučeničke smrti. Predavala je vjeronauk i vodila crkveno pjevanje.Iako boležljiva jer je imala problema s plućima, odavala je dojam čvrste, snažne, uporne i hrabre časne.

U vrijeme ratnih strahota, sestra Cecilija nije se bojala pomisli da postane mučenicom. Bilo joj je nezamislivo napustiti svoje vjernike i pobjeći pred nadolazećim neprijateljem. Iako su je u Kući matici u Zagrebu nagovarali da se neko vrijeme makne, sestra Cecilija je to odbijala, želeći ostati s narodom koji ju je trebao .Ta, netko je morao pružiti duhovnu utjehu tome napaćenome narodu! Kako bi ona i župnik ostavili svoj narod?!

No, dogodio se zločin! Sestra Cecilija životom je platila svoju vjernost narodu i Crkvi Božjoj.

Prenosimo što je objavio Glas Koncila (1995.):

U petak, 12. svibnja, u 4 sata ujutro, eksplozivom je uništeno biskupijsko svetište Sv. Male Terezije u Presnačama kod Banja Luke, a župna k Obistinile su se i najcrnje slutnje da su spaljeni i župnik Filip Lukenda i s. Cea

U subotu 13. svibnja tu je tužnu vijest Komarici priopćio istražni sudac k( izvijestio da su u župnoj kancelariji pougljenjena tijela koja su kasnije na st, identificirana kao tijelo župnika Luke)

Biskup je o svemu izvijestio srpske narodne humanitarne organizacije L narodni Crveni križ.

U tom pismu od 13- svibnja biskup . “Dokad će se nekažnjeno ovako kraj postupati s nama, osvjedočenim mirotvt ljima i braniteljima i mnogih naših su

Ima li ikog humanog čovjeka na kontroliraju službeni organi vlasti RS k( i spreman spriječiti zločince u njihovim potpuno nevinim ljudima i nad crkven imovinom katolika ovoga kraja?

Na drugom mjestu, u pismu upućenom poglavarici sestara milosrdnica povode Cecilije, biskup banjalučki dr. Franjo Kor

Osobit je Božji dar i samoj Družbi, i \ kao i cijeloj Crkvi, mučenička smrt dra naše sestre Cecilije! I ona, kao i župi čuvari biskupijskog svetišta Sv. Terezije od Djeteta Isusa, istinski su svjedoci vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi.

Oboje su živjeli, radili, izgarali i izgorjeli za vjernike župe Presnače, kao i za sve ljude ovoga kraja. Njihova, za sve nas prerana krvava smrt, utopila se u isto tako krvavu smrt nevinog Božjeg Jaganjca, Isusa Krista. Doista se može na njih primijeniti svetopisamska riječ: “Ako smo s njim umrli, s njim ćemo i živjeti, ako smo ustrajali, s njim ćemo i kraljevati.” (2 Tim 2, 11-12).

Divni i svijetli lik naših mučenika, svjedoka vjere, neće kod naših vjernika sigurno nikada izblijedjeti! Uvjeren sam da će žrtve njihovih života uroditi obilnim plodovima u Kristovoj Crkvi, kao što je to bio slučaj kroz svu njezinu povijest.

Izvori i literatura:

Iskaz s. Mirne Matić.

“Izgorjeli župnik i časna sestra”, Večernji list, 14. 5.1995.

Lukenda, Marko, Spaljene zemaljske ruže, Zagreb, 1999.

Orlovac,Anto, Banjalučki martirologij,Banfo Luka – Zagreb, 1999.,

str. 7,138-139,144-145.

Pismo biskupa dr. Franje Komarice Vrhovnoj poglavarici sestara

milosrdnica u Zagrebu, povodom smrti sestre Cecilije.

“Spaljeni župnik Lukenda i sestra Cecilija”, Glas Koncila, 21. 5.1995.

Šunjić, Petar, “Nismo mogli povj ero vati“,Slobodna Dalmacija,

17.5.1995.

“Župnik i časna sestra spaljeni u župnoj kući”, Vjesnik, 14.5.1995.