Sestra Konstantina (Roza) Mesar

Rođena je 26. listopada 1907. u Tugonici, Marija Bistrica, od oca Valentina Stubičana Mesara i majke Marije, rođ. Habazin. Krštena je 27. listopada 1907. u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici, Zagrebačka nadbiskupija. U Družbu je stupila 25. srpnja 1927. godine. Privremene redovničke zavjete položila je 21. studenoga 1929., a doživotne 21. studenoga 1932. godine u Zagrebu. Radila je u Šibeniku, najprije u kuhinji kod svećenika, a potom je istu dužnost vršila i u šibenskoj bolnici. Neko je vrijeme radila u splitskom sirotištu, a zatim je, shrvana bolešću, otišla u Zagreb. Poslije ozdravljenja radila je u bolnici u Vrapču, gdje je ostala sve do svoje mučeničke smrti. U noći 15. svibnja 1945. u 38. godini života partizani su je odveli i zajedno sa s. Geraldom Jakob i s. Liphardom Horvat bacili u Jazovku.

Sve što je zapisano u službenim knjigama o njezinoj mučeničkoj smrti zapisano je u velikoj monografiji u dvije knjige pod naslovom Sestre milosrdnice (L, II.). U prvome svesku piše:

U noći 15. svibnja 1945-godine tri sestre:sestra Geralda Jakob, sestra Konstantina Mesar i sestra Lipharda Horvat, odvedene su u nepoznatom smjeru i nikada se više o njima nije moglo ništa saznati. Prema dojavi jedne “nepoznate” osobe, a donijele su tu vijest i naše novine 1990. godine, one su završile svoj život ujazovki…

Kronika Sestara milosrdnica za sestru Konstantinu piše:

Tri godine brine se o kuhinji za svećenike i svećenički podmladak Šibenske biskupije. Druge dvije godine djelovanja u Splitu u ženskom sirotištu došla je u Zagreb na liječenje. Bacala je krv…Bolestje napredovala. Primila je već i posljednju pomast. Vruća želja za životom i radom i još žarča devetnica Majci Božjoj Pompejskoj povrati joj zdravlje ipodade novu snagu.

15.X. 1940.zatečeje na novom polju rada. Požarište mu je bilo Vrapče. Voljela je ona bijedne i nevoljne bolesnike. Brinula se za njih brižljivošću dobre majke. Sama čista, uredna, točna, drži i odjeljenje u najljepšem redu. Sa sestrom prvakinjom lijepo se slaže, u svemu je sluša i pomaže. Sve poštuje, osobito starije sestre. Drži red i obavlja savjesno zajedničke molitve.

Prema izjavama nekoliko starijih osoba, više je časnih sestara u tim svibanjskim i lipanjskim danima 1945.

završilo ujazovki. Među njima i tri sestre izVrapča.To su bile sestre Konstantina Mesar, Geralda Jakob i Lipharda Horvat. Ozna je pokucala na njihova vrata i odvela ih.

Zašto su časne sestre završile u Jazovki?

Kažu da su, dok je bila NDH, partizani imali povjerenja u časne. Kad bi došao koji ranjenik, časne bi vidjele da nije hrvatski vojnik, ali ne bi negodovale i pravile probleme, nego bi mu povile rane i liječile ga. Kad bi neznani ranjenik prizdravio, noću bi došli drugovi -njegova subraća, i odveli ga na tzv. slobodu, u šumu. Časne to nisu prijavljivale, hrvatska vlast o tome nije vodila brigu. Tko će voditi brigu o nekoliko ranjenika?!

Došla je nova vlast, došli su komunisti, partizani, i što se dogodilo?! Časne su ponekad kojeg ranjenog domobrana ili ustašu sklonile, previle mu rane i liječile ga. Netko je to prijavio, jer su drugovi od svih zahtijevali da uhode. Došla je Ozna i odvela i ranjenike i sestre u Jazovku. Navodno su se sestre pravdale kako su to činile i partizanima. Jedna stara gospoda Marija Movrić posvjedočila je da je drug kapetan tada odgovorio sestri: “To što ste partizane liječile i skrivale hvala vam, a to što skrivate i liječite ustaše, za to ćete zajedno ići u Jazovku!”

 

Izvori i literatura:

Izvješće iz Kronike sestara milosrdnica. Sestre milosrdnice, /.Zagreb, 1996.,str. 236.