Kratka povijest Družbe

20. prosinca 2011.

Sveti Vinko Paulski (1581.-1660.), veliki apostol kršćanske ljubavi, osnovao je u Parizu godine 1633. zajedno s Lujzom de Marillac, družbu Kćeri kršćanske ljubavi koja je preuzela skrb za ljude s ruba društva – za napuštenu djecu, siromahe, bolesne, stare, zatočene. Tim su Vinkovim djelom redovnice po prvi puta bile uključene u aktivni apostolat jer je osnivanje Kćeri kršćanske ljubavi bio početak života i djelovanja redovnica izvan klauzure. Kako se njihov broj neprestano povećavao, njihova se djelatnost počela širiti i izvan granica  Francuske – po Europi i svijetu. Danas je stablo Vinkovih milosrdnica najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih jedan zasađen i u Hrvatskoj.

Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine kada je iz Tirola u Austriji, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest “bijelih sestara”. Biskup Haulik, kasnije nadbiskup i kardinal, bio je rodom i srcem Slovak, ali je Hrvatsku ljubio kao svoju drugu domovinu i zalagao se i kao biskup i kao banski namjesnik za prava hrvatskoga naroda, za njegovu vjersku, kulturnu i gospodarsku obnovu. Da bi mogao ostvariti barem neke od tih svojih nastojanja, pozvao je iz Tirola sestre milosrdnice da kao učiteljice preuzmu rad u zagrebačkim školama koje su osnovane pod crkvenom upravom, a kao vrsne bolničarke u bolnicama koje je tek trebalo osnovati. Za sestre je dao sagraditi crkvu i samostan te su one odmah po svom dolasku u Zagreb mogle započeti s milosrdničkim apostolatom.

Kroz svoju dugu povijest sestre su razvile veliku socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost u duhu karizme svoga Utemeljitelja. U tu su svrhu gradile bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, a za odgoj su mladeži gradile i otvarale dječje vrtiće, pučke škole, dječje domove, razne stručne škole, od kojih osobito istaknutu i javnosti poznatu Preparandiju, tj. Žensku učiteljsku školu i Žensku realnu gimnaziju.

Ženska učiteljska škola sestara milosrdnica u Zagrebu (1848.-1945.) obrazovala je nekoliko tisuća vrsnih učiteljica, a Ženska realna gimnazija (1926.-1945.), koja je djelovala pod geslom ˝Pro Deo et Patria˝, posijala je u stotinama mladih duša sjeme žive vjere i širokog obrazovanja. U pjestovalištima (čuvalištima), obdaništima, zabavištima i sirotištima bila je sestrama povjerena skrb za odgoj najmlađih, a u raznim stručnim školama za pouku i odgoj mladeži. Luč znanja sestre su pronijele ne samo Hrvatskom, nego i po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Albaniji pa sve do Sjeverne i Južne Amerike, ne zanemarivši pritom apostolat kršćanskoga odgoja.

Svoj rad i služenje u bolnicama sestre su započele već 1846. godine kada je u južnom krilu zagrebačkog samostana otvorena mala ženska bolnica s 12 kreveta. Samo tri godine kasnije u toj su se bolnici liječile čak 243 bolesnice. Godine 1871. bolnica seli u nove prostore u Ilici 83, ali zbog sve većih potreba, godine 1893. Družba započinje graditi veliku bolnicu na Vinogradskoj cesti. Gradnja te bolnice, a isto tako i onih u Zemunu (1887.) i Plovdivu u Bugarskoj (1924.) zahtijevala je od sestara velika odricanja i žrtve.

Djelovanje sestara bio je prožeto ljubavlju prema siromašnima i potrebitima. Godine 1847. otvorile su konvikt za siromašne djevojčice, a 1853. i za dječake. Mnoga školska djeca dobivala su besplatan obrok iz samostanske kuhinje, a ona najsiromašnija i svu opskrbu. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nesebično su i s ljubavlju vršile u mnogim ubožnicama, domovima starih i nemoćnih, kaznionicama, a u ratnim vremenima zdušno su preuzimale dvorbu ranjenika i brinule se za siromašnu djecu i ratnu siročad.

Godine 1858. otvorile su radionicu za izradbu crkvenoga liturgijskog ruha kojim su opskrbljivale mnoge naše crkve i kapele.

Prvih 11 godina svoga postojanja u Hrvatskoj zagrebačka zajednica sestara bila je pod upravom Kuće matice u Zamsu, a od godine 1856., kada se odvaja od Zamsa i postaje samostalnom Družbom, upravu preuzima superior zajedno sa Vrhovnom glavaricm. Godine 1922. dokida se služba superiora te Družbom hrvatskih milosrdnica upravlja vrhovna glavarica sa svojim vijećem.

Povećavanjem broja sestara Družba svoju djelatnost postupno proširuje i izvan granica domovine. Godine 1871. prve milosrdnice odlaze kao misionarke u Bugarsku gdje do danas, iako brojčano mala zajednica, djeluju u okviru Bugarske delegature. Godine 1924. proširuju svoju djelatnost i na susjednu Italiju gdje preuzimaju vođenje domaćinstva u Zavodu sv. Jeronima u Rimu, 1935. počinju svoju milosrdničku djelatnost s bolesnicima u bolnici. S nakanom da prošire vjerski odgoj, izobrazbu i karitativno djelovanje među našim iseljenicima sestre odlaze 1934. po prvi put u Argentinu odakle proširuju svoju djelatnost i na susjedne južnoameričke države. Danas djeluju u dvije provincije (Argentina i Paragvaj) u brojnim školama, odgojnim zavodima i zdravstvenim ustanovama.

Dolaskom komunističkog režima, kada su sestrama bile oduzete sve odgojne i zdravstvene ustanove, sestre su bile prisiljene baviti se teškim fizičkim radom na gospodarstvima. Istovremeno su se uključile u  župski pastoral, vođenje crkvenog pjevanja i katehizacije u brojnim župama na području bivše Jugoslavije.

Kako je Družba svakim danom bivala sve brojnijom, godine 1930. u audijenciji u Vatikanu sam je sveti otac Pio XII. časnoj majci Ignaciji Pavičić savjetovao da se Družba podijeli na provincije. Ta se je podjela ostvarila 1932. godine, kada je Družba imala 1560 sestara i 113 redovničkih zajednica. Najprije je, 3. siječnja 1932., osnovana Provincija Majke Dobrog Savjeta – Rijeka, a potom, 8. prosinca, Provincija Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije – Zagreb i Provincija Navještenja Gospodinova – Split.

Nakon sedam godina, to jest godine 1939., osnovana je Južnoamerička provincija koja je 1997. godine podijeljena na Provinciju Krista Kralja – Argentina i Provinciju Marije Kraljice Mira – Paragvaj, a godine 1974. osnovana je Provincija Majke Divne – Sarajevo. Utemeljene su i tri delegature: Delegatura Presvetih Srdaca Isusa i Marije – Rim (1959.), Sjevernoamerička (1963.-1999.) i Delegatura Svete braće Ćirila i Metoda – Plovdiv (1963.).