SESTRA M. ZLATA, TEREZIJA MIKIĆ

„Prema neizmjernoj ljepoti Njegovoj moje biće je samo blijeda sjena u pogledu duhovnoga života. U svoj poniznosti uzdajući se u dobrotu i milosrdnost Božju padam na koljena pred najsvetije Biće i usrdno Ga molim za milost ustrajnosti u svetom zvanju.“ (Usp. S. M. Zlata, Terezija Mikić: Zamolba za polaganje doživotnih redovničkih zavjeta, Zagreb, 1. svibnja 1963.)

Riječi koje smo netom čuli, zapisala je s. M. Zlata u zamolbi za polaganje doživotnih redovničkih zavjeta i one su danas ispunjene. Gospodin ju je pozvao k sebi, da  joj dadne vijenac života za kojim je čitavog života čeznula. Zato zahvaljujemo Gospodinu za život s. M. Zlate, zahvaljujemo za nju koja je odgovorila na Božji poziv i po Njegovom milosrđu ustrajala u svetom zvanju do smrti.

Rođena je 19. veljače 1939. godine u Bučju kod Požege, od roditelja Franje i Ane, rođene Tomašević, kao drugo od troje djece. Radost djetinjstva u očevu i majčinu krilu bila je veoma kratka. Ratne godine ubrzo su djeci uzele oca, a kada je Terezija imala osam godina, umrla im je i majka. Otada su za njih brinuli baka, ujak i teta. Sestra M. Zlata sa zahvalnošću se spominje njihove brižnosti.

U trećem razredu osnovne škole srela je sestre redovnice i tada je u njezinoj duši počelo tinjati svjetlo duhovnoga poziva. S nepunih osamnaest godina, 15. srpnja 1956. godine, primljena je u našu Družbu, a nakon godinu dana je ušla u novicijat obukavši redovničko odijelo. Privremene zavjete položila je 16. kolovoza 1958., a doživotne 16. kolovoza 1963. godine. Svoje redovničko služenje započela je u radionici crkvenoga ruha u Kući matici, a tijekom života djelovala je u kućama Provincije i na župama: Sisak, Klanjec, Petrovaradin, Zemun, Osijek, Vrbas, Požega, Daruvar, Gradec, Oriovac da bi se ponovno vratila u Kuću maticu u Zagrebu. Gdje god je bila, sve je radila s ljubavlju i radošću.

Naša s. Marija Zlata je osam godina nosila križ bolesti; molila je, osobito za svećenike, da budu vjerni Bogu i da svojim životom prinose Nebeskom Ocu ne samo njegova Sina kao pomirnicu za grijehe svijeta već da i sami budu žrtva ugodna Bogu po Isusu Kristu. Bila je vrlo društvena osoba, održavala kontakte s mnogima gotovo do zadnjeg dana svoga ovozemaljskog života. Njezina čežnja da opet pođe na neku filijalu nije prestala niti u danima i godinama kada je zbog bolesti i nemoći bila prikovana uz bolesničku postelju. Kako Isus u Getsemanskom vrtu reče svojim učenicima: „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo” (Mt 26,41), tako možemo reći i za s. M. Zlatu. Ostala je mlada duha iako su joj tjelesne snage oslabile.

I kao što je napisala, „prema neizmjernoj Njegovoj ljepoti naša su bića doista samo blijeda sjena“, (Usp. isto) nikada na ovoj zemlji nećemo moći tako duboko uroniti u spoznaju Njegova veličanstva. Nadamo se da je s. M. Zlata prekoračila tu granicu, ne samo oslobođena tijela već i duha i uronila u neizmjeran bezdan Njegove ljubavi. Stoga, „u svoj poniznosti, uzdajući se u dobrotu i milosrdnost Božju“ molimo za nju tu milost.

Vjerujemo također da će i ona moliti za nas to, kako Ga je nazvala, „najsvetije Biće“ da nam udijeli milost ustrajnosti u onom zvanju i na onom mjestu gdje nas je posijao da rastemo.

Bila joj uslišana i ova molitva i neka joj Gospodin, kome je služila, dadne uživati u svojoj neizmjernoj ljepoti. Počivala u miru!

---