S. M. DRAGUTINA BRENKO

Sestra M. Dragutina, krsnim imenom Ana, rođena je u Istri 20. srpnja 1933. godine od oca Antuna i majke Marije, r. Andretić, u mjestu Orič, u župi Pićan. Već treći dan bila je krštena u Župnoj crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Pićnu. Tako je, u Bogu odanoj katoličkoj obitelji u kojoj se redovito molilo, zajedno sa svoje tri sestre i tri brata rasla naša Ana, dijete Božje. Sama svjedoči: „U mojoj se obitelji redovito molila Krunica i ostale molitve, tako sam već od malena odgajana u kršćanskom duhu. U takovoj atmosferi, niknulo je i moje redovničko zvanje.“

Tako je mala Ana još u djetinjstvu pronašla svoje dragocjeno blago otkrivši u sebi dragocjeni biser, biser svoga zvanja na život Bogu posvećen u redovništvu, a koji dugo, u tišini svoga srca nosi i za koje se morala sama, uz Božju pomoć i snagu odozgo izboriti. O svojoj konačnoj odluci za redovnički život zapisala je u svom životopisu:

„Moji roditelji, iako pobožni, saznanje o mom odlasku u samostan nisu baš rado prihvatili. Jednog dana otišla sam u franjevački samostan Pohođenja Marijina, u Pazin, gdje sam se posebno molila za rasvjetljenje. Toga dana Gospodin je učvrstio moju odluku i nisam se dala zbuniti. Bila sam punoljetna i imala sam pravo na izbor svog životnog puta. Ohrabrena Gospodnjim rasvjetljenjem uputila sam molbu u samostan sestara milosrdnica u Rijeku, gdje sam po odobrenju molbe, 15. srpnja 1954. godine, bila i primljena.

Dolaskom u samostan sestara milosrdnica u Rijeku, u Kresnikovu 15, djevojka Ana, postaje kandidaticom, a na Malu Gospu, 8. rujna 1955. ulazi u novicijat kada prima sveto redovničko odijelo i novo ime, s. M. Dragutina. Nakon godinu dana položila je prve redovničke zavjete, a doživotne 8. rujna 1961.

Kao mlada sestra 1956. svoje prvo poslanje nalazi u našem samostanu u Praputnjaku gdje vrši razne kućne poslove, zatim se kratko vraća u Rijeku na Vilu sv. Vinka, a onda su zaredale brojne filijale Provincije Majke Dobrog Savjeta u kojima s. M. Dragutina u svojstvu kuharice marno radi do kraja života za svoje bližnje i na „sve veću slavu Božju“, kako je sama zapisala. Tako je 1961. poslana u Rovinj u franjevački samostan, a 1962. već je u Pazinu u sjemeništu, 1965. dolazi u župu sv. Agneze u Medulin, a od 1966. do 1979. radi u Velom Lošinju u domu staraca, zatim šest godina kuha u dominikanskom samostanu u Rijeci gdje je imenovana i kućnom poglavaricom. Nakratko boravi u župi sv. Antuna Padovanskog na Kantridi jer je premještena u Mali Lošinj, na župu, da bi se 1994. ponovno vratila kod otaca dominikanaca u Rijeku gdje će sve do 2016., do svojih zadnjih snaga raditi.

Došavši u Provincijalnu kuću, u samostan Majke Dobrog Savjeta, nastavlja svoje djelo služenja u ljubavi za Gospodina i bližnje kroz molitvu i brojna trpljenja, a svojim ručnim radovima mnoge je razveselila.

U zadnjim danima patnja joj se umnogostručila, Gospodin ju je „iskušao kao zlato u taljiku i primio je kao žrtvu paljenicu“. Zato joj je „nada puna besmrtnosti, a jutro posljednje“, 23. listopada 2023. „u vječnoj svanulo svjetlosti“.

Draga sestra Dragutina, vaše sestre svjedoče o vašoj smrti: usnuli ste blago u Gospodinu, kao svetica, stoga mi molimo da u Gospodinu Isusu Kristu, Vašem dragocjenom blagu i Vaše srce zauvijek otpočine.

Počivala u miru Božjem.

Osmrtnica

---