Korizmeno pismo o. Mavriča Pokretu vinkovske obitelji

KLANJANJE PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU

BITI ZALJUBLJEN U ISUSA

Rim, 18. veljače 2024.
Prva korizmena nedjelja

Draga braćo i sestre u svetom Vinku,
milost i mir Isusov bili uvijek s nama!

U svomu pismu od 27. rujna 2016. ohrabrio sam nas za razmišljanje o svetom Vinku kao „mistiku kršćanske ljubavi”. Poslije toga pisma, oslanjajući se na Opća pravila i Konstitucije Misijske družbe, razmatrali smo o tome što ga je učinilo mistikom kršćanske ljubavi.

U desetom poglavlju Općih pravila, koje se odnosi na temelje naše duhovnosti, sveti Vinko navodi da u euharistiji nalazimo sve.

U žrtvi svete mise, svakoga časa Isus sebe prikazuje negdje u svijetu. Isusova prisutnost pod prilikama kruha i vina ne biva ograničena vremenom slavljenja euharistije, nego nam se nudi kao dodatni neprocjenjivi dar prisutan 24 sata u svetohraništima svijeta. Ne radi se o nekoj prisutnosti tijekom pola sata ili sat vremena, nego o 24 sata, danju i noću. Prolazeći ispred crkve, kapele, mjesta gdje je svetohranište s Isusom, mi možemo biti posvema nesvjesni, ne zapaziti niti se sjetiti onoga tko je tu prisutan pod prilikama kruha, ponekad udaljen tek nekoliko metara ili čak na dohvat ruke. Vanjski znaci mogu nam pomoći: Što se tiče svjetla pred Svetohraništem, „Isuse, moj Bože!“ treba ga svakako, držati upaljenim,[1] ali mi ipak trebamo na njih reagirati.

U povijesti Crkve, već nakon prve euharistije, kada je Isus na Posljednjoj večeri sebe prikazao pod prilikama kruha i vina, postoje brojni primjeri euharistijskih čuda koja potvrđuju stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji; brojni su slučajevi osoba kojima za život nije trebala nikakva druga hrana osim euharistije; brojna su obraćenja proizišla iz trajne Isusove prisutnosti u svetohraništima svijeta. Brojne osobe provele su i provode sate i sate pred svetohraništem ili u vrijeme dok je izložen Presveti Sakrament, često ne govoreći ništa, bez dolaska s popisom zahtjeva koje namjeravaju tražiti od Isusa, nego jednostavno da budu s njime, da ostanu u šutnji, daju Isusu priliku da On progovori kad hoće i kaže ono što smatra da je za njih potrebno.

Kad budete prolazile kroz neko selo, pozdravit ćete anđela čuvara toga mjesta, a nakon što se kočija zaustavi, saznat ćete gdje je crkva, ako nije previše udaljena. Dok se jedna od vas bude u konačištu raspitivala postoji li slobodna soba, ostale će poći pokloniti se Presvetom Sakramentu.[2]

Neke župe, kapele i redovničke zajednice prakticiraju klanjanje Presvetom Sakramentu tijekom 24 sata. Ponekad, neka skupina ili jedna osoba bdije da Isus nikada ne bude sam. Za neke od njih susret s Isusom događa se usred noći, dok većina ljudi spava. Mnogima među nama može se postaviti pitanje: kako dotične osobe mogu ostati, ne nekoliko minuta, nego satima pred tabernakulom ili u vrijeme dok je izloženo Svetotajstvo? Kako one mogu to činiti?

Dva odgovora padaju mi na pamet:

1. TE OSOBE VJERUJU U STVARNU ISUSOVU PRISUTNOST POD PRILIKAMA KRUHA I VINA.
2. ONE SU ZALJUBLJENE U ISUSA.

Učenje katekizma, sudjelovanje u svetoj misi svakodnevno ili svake nedjelje, prisustvovanje konferencijama na temu euharistije ili čitanje knjiga o tome itd. nije dostatno da nas dovede do toga da povjerujemo u stvarnu Isusovu prisutnost pod prilikama kruha i vina i zaljubimo se u Isusa. To se događa samo po milosti, milosrđu i bezuvjetnoj Isusovoj ljubavi. On čeka tijekom cijela 24 sata da mu dođemo u posjet u unutarnjoj šutnji, da mu otvorimo svoje srce i čekamo trenutak koji će on procijeniti prikladnim da nam priopći ono što on hoće.

Svatko od nas pozvan je na osobno razmišljanje: Gdje sam ja u odnosu na ove dvije gore spomenute točke?

Na hodočašću vjere, ne bih trebao biti prestrašen, obeshrabren ili šokiran kad shvatim da još nisam tamo gdje bih želio biti. Ne trebam biti pokoleban sumnjama koje nosim u sebi dugi niz godina. Nije najvažnije to što ja mislim o sebi, nego ono što Isus misli o meni!

Isus nas čeka tijekom cijela 24 sata, u svakom trenutku, bez obzira na stanje u kojem se nalazimo, sa sumnjama, radostima ili tjeskobama koje mu donosimo. Sveti Vinko savjetuje: Nakon klanjanja pred Presvetim Sakramentom i prikazivanja posla koji se spremaju obavljati, zamolit će od Isusa milost da kažu siromašnim bolesnicima to što on želi da im bude rečeno s njegove strane za njihovo spasenje.[3]

Preko naših redovitih posjeta Isusu u tabernakulu, po našim redovitim klanjanjima Presvetom Sakramentu, Isus počinje rušiti zidove i prepreke, počinje nas ispunjavati svojim nutarnjim mirom, otvarati naša srca za poduzimanje novih koraka prema trenutku kada ćemo biti sposobni, bez oklijevanja, odgovoriti mu pozitivno. Sveti Vinko daje o tome vrlo konkretan primjer: dakle, kada vam je upućena neka oštra ili neprimjerena riječ, nemojte odgovoriti, nego uzdignite srce Bogu i zamolite ga milost da to pretrpite iz ljubavi prema njemu i pođite pred Svetotajstvo povjeriti svoju muku našem Gospodinu.[4]

Pišući ove retke, vidim raskorak koji me razdvaja od ove dvije gore spomenute točke. Uvjeren sam da je, za sve nas, pozitivan odgovor temeljni uvjet trajnoga obraćenja koje podrazumijeva sva ostala duhovna sredstva koja nam pomažu na našem hodočašću.

Htio bih navesti primjer jednog laika kojeg sam susreo prije nekoliko godina u Rimu. Njegovo životno svjedočanstvo izuzetno osvjetljava ove dvije navedene točke.

On se zove Arnoldo, oženjen je i ima troje djece. Poznat je u Italiji i šire. Potječe iz ugledne talijanske obitelji. Kao filozofu, piscu, pjesniku i poduzetniku, budućnost mu je bila obećavajuća. Međutim, on je sve napustio i posvetio se poduzetništvu nazvanom „Kuća duha i umijeća”. Njegova supruga i njihove troje djece, u dobi od 14, 12 i 9 godina, čuli su da kaže: Oprostite, moram ići razgovarati s Isusom. Evo nekoliko njegovih razmišljanja o Isusu, Euharistiji i Božjoj ljubavi:[5]

Tijekom godina, uvijek i svakodnevno, ili u najmanju ruku bezbroj puta, postoji taj odnos s Kristom, prisutnim u Euharistiji… On je doista prisutan u svijetu. On diše u svijetu. Iz svakog svetohraništa.

Vjerujem da je to ljubav Božja koja me potiče. I to me uvijek iznenađuje. Kada ja to najmanje očekujem, kad se osjećam najmanje dostojan njegove ljubavi. On me dotiče, pruža mi ruku, pomaže mi shvaćati koliko me ljubi. Uvijek je on taj koji nama pruža ruku… Smatram da je Bog jedan zaljubljenik „uvijek je tu pred našim vratima”, čekajući da mu ih mi odškrinemo.

Susret s Kristom zauvijek vas obilježi. To je kao otvorena rana. Kada nas Krist pogodi, on nas ranjava, počinjemo umirati od ljubavi, počinjemo biti istrošeni od ljubavi … Ja sam jedino siguran da sam zaljubljen u njega jer me je dotaknuo, jer osjećam da ta „otvorena rana” daje smisao životu, jer me nikad nitko nije dotaknuo tako duboko kao on, nitko nije sišao u dubine moga duha milujući ga kako je to učinio Krist.

On, u tabernakulu, on, prisutan u euharistiji, silazi u dubinu duše da bi ju nasitio. Euharistija, da se tako izrazimo, napaja tijelo i duh otajstvenom limfom koja aktivira drugačiju cirkulaciju kojom protječe i kola tajanstvena krv, krv ljubavi.

Krist u euharistiji uvijek je na križu i istodobno uskrsnuli: on nastavlja davati se, do konca vremenâ, za spasenje svakoga ljudskog bića… Križ i euharistija dva su apsurdna „skandala” za mentalitet svijeta jer oni otkrivaju najuzvišeniji vrhunac ljubavi… Euharistija djeluje na ljudsku savjest i preobražava je u ljubav.

Pričest je prije svega iskustvo, a ne obred, no iskustvo pretpostavlja odnos, volju, inteligenciju i srce naspram prisutnosti Boga, kojeg u vjeri priznajemo Bogom.

Ako se tijekom nekoliko dana ne pričešćujem, euharistija mi nedostaje. Euharistija je potreba, nije joj moguće odoljeti. Oduzmite mi sve, no nemojte euharistiju. Nijedna napast, nikoji grijeh ne može me odvratiti od euharistije.

 

Klanjanje pred Presvetim, posjet Isusu u svetohraništu

Nadahnuti brojnim primjerima osoba čije nam svjedočanstvo pomaže produbiti našu osobnu vjeru u stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji i našu ljubav prema Isusu, pozvani smo okoristiti se ovim posebnim vremenom liturgijske godine, korizmom, kao izuzetnim milosnim vremenom za pripremu 400. obljetnice utemeljenja Misijske družbe i jubileja sveopće Crkve poduzimanjem konkretnih mjera za tu svrhu. Neka euharistija, sveukupnom Pokretu vinkovske obitelji, svakoj družbi, svakoj laičkoj udruzi kao i svima koji žive duhovnost i vinkovsku karizmu ne pripadajući nijednom ogranku Obitelji, postane uvijek i sve više središte i nadahnuće za to što jesmo.

Želio bih zahvaliti svim zajednicama, skupinama i osobama pojedinačno koje redovito organiziraju zajedničko klanjanje pred Presvetim kao i osobne posjete Isusu prisutnom u svetohraništu. A zajednice koje nemaju tjedna klanjanja, želio bih ohrabriti da ih započnu u ovom korizmenom vremenu i da to postane njihova redovna molitva. Laičke skupine mogu organizirati klanjanje Presvetom Sakramentu prema svojim mogućnostima u župama ili u kapelama u kojima se okupljaju. Ostale osobe koje ne pripadaju nekoj službenoj skupini mogu pronaći mjesto gdje se mogu pridružiti klanjateljima Svetotajstva. Osim klanjanja pred Presvetim Sakramentom, Isus nas čeka u tabernakulu svakoga dana 24 sata. Budući da svaka kongregacija i laičko udruženje Obitelji čezne za povećanjem članova brojem i svetošću, Isus zasigurno neće ostati ravnodušan za naše molbe.

Neka naša Gospa od Čudotvorne Medaljice, sveti Vinko Paulski i svi sveci, blaženici i sluge Božje iz Pokreta vinkovske obitelji posreduju za nas!

Vaš brat u svetom Vinku,
Tomaž Mavrič, CM

 

Prijevod s francuskoga:
s. M. Arkanđela Smoljo

[1] Coste II, 604-605; pismo 817, upućeno Claudeu Dufouru u Santesu, 4. srpnja 1646.

[2] Coste X, 554-555; konferencija br. 100, četirima sestrama poslanima u Calais, 4. kolovoza 1658.

[3]Coste XIII, 766; dokument 186, O pripremanju bolesnika u bolnici Hôtel-Dieu za životnu ispovijed (1636.)

[4]Coste X, 185, konferencija 74; O ljubavi prema tjelesnim i moralnim patnjama (Opća pravila, čl. 6) 23. srpnja 1656.

[5] Razmišljanja su preuzeta iz knjige Arnoldo Mondadori i Monica Mondo, Il farmaco dell’immortalità, Dialogo sulla vita e l’Eucaristia, Scholé, Editrice Morcelliana, Brescia, 2019. Riječ je o razgovoru Arnolda Mondadorija s Monicom Mondo.

---