Sveti Vinko Paulski

Vinko Paulski rođen je 1581. godine u Pouyu u Francuskoj. Za svećenika je zaređen 1600. godine. Sav svoj život služio je siromasima, bijednicima i odbačenoj djeci. Umro je u Parizu 1660. godine kad je jutarnje zvono pozivalo na molitvu. Godine 1729. proglašen je blaženim, a 1737. svetim. Papa Leon XIII. proglasio ga je zaštitnikom svih karitativnih djelatnosti. Osnovao je bratovštine kršćanske ljubavi, Družbu misionara i Kćeri kršćanske ljubavi. U liturgiji se slavi 27. rujna.

Sveti Vinko Paulski (1581.-1660.)

Sveti Vinko bio je sin siromašnog gaskonjskog seljaka. “Moj prvi zanat bio je pasti stado mog oca”, nije se ustručavao izjavljivati. Zaređen je za svećenika s 19 godina. Inteligentan i snalažljiv, uspijevao je u radu i napredovao u karijeri. Bio je odgojitelj u grofovskoj obitelji de Gondi, milostinjar kraljice Margarete de Valois, osobni prijatelj i savjetnik kraljice Ane Austrijske, duhovnik svih francuskih galijaša, boravio je među bogatašima i na kraljevskom dvoru. Samo je čudo milosti Božje da je Vinko i u tom društvu krenuo putem svetosti.

Briga za siromahe i bolesnike

Vođen Duhom Svetim Vinko je shvatio da mora svoj život posvetiti potrebitima, najbjednijima. U Francuskoj je u to doba bilo mnogo siromaha i beskućnika. Plemstvo, vodeći stalež, propadalo je i ginulo na bojnim poljima i u dvobojima. Veleposjednici su vodili vjerske ratove protiv protestanata koji su dobivali sve više pristalica. Biskupi su se otimali za bogate biskupske nadarbine. Niže svećenstvo je živjelo u neznanju i zaostalosti. Svi su iskorištavali narod, a nitko se za njega nije brinuo. Vinko Paulski je to sve vidio i razmišljao kako pomoći Crkvi i Francuskoj.

Već kao župnik u Chatillon-u osnovao je prvu bratovštinu kršćanske ljubavi (1617.) koja je imala zadaću da se brine za siromahe i bolesnike u župi. Nadzor nad takvim bratovštinama koje su se širile i po drugim župama povjerio je Lujzi de Marillac.

Na prijedlog gospođe Goussolt osnivao je i bratovštine gospođa kršćanske ljubavi čije su članice bile većinom iz visokoga plemstva. One su revno dvorile bolesnike. Njihove milostinje su bile obilne, a djelovanje uspješno. Općenito, u životu sv. Vinka žene su igrale važnu ulogu. Bile su mu suradnice, savjetnice i novčano su ga pomagale. Bez njih bi mogao malo ili ništa učiniti.

Uz pomoć grofice de Gondi osnovao je i Družbu svećenika misionara – lazarista koji su na njezinim imanjima seljacima držali misije. Kuća u kojoj su stanovali zvala se Kuća sv. Lazara, pa su po njoj misionare prozvali lazaristima. Kasnije su misionari u Kući sv. Lazara održavali duhovne vježbe za siromahe i tako ih pridobivali za čestit kršćanski život.

Crkva se kroz stoljeća oslanjala isključivo na redovnike. Redovnice su bile odijeljene od svijeta i života strogom klauzurom i svečanim zavjetima. Nije im bilo dopušteno baviti se apostolatom, kao što je njega bolesnika i poučavanje mladeži izvan samostanskih zidina. Sveti Vinko je prvi koji je uključio redovnicu u aktivni apostolat.

U želji da pomogne siromasima Vinko je u suradnji s Lujzom de Marillac osnovao družbu Kćeri kršćanske ljubavi i poslao ih u bolnice, staračke domove, sirotišta i župe. Gospođe i kćeri kršćanske ljubavi preuzele su u Parizu i brigu za nahočad.

Vinko je ljubio siromahe, ali nije prezirao ni bogataše. Sve što je od njih dobivao davao je siromasima, koje je nazivao “naši gospodari”. Za sebe i svoje dvije družbe nije tražio ništa.

“Njegov je život bio Evanđelje”

Vinko je bio ponizan i jednostavan u govoru i vladanju. U radu je bio neumoran. Obnovio je vjerski život. Bio je najspretniji, a možda i najveći reformator klera. Njegovom zaslugom osnovana su sjemeništa. Njegov utjecaj bio je velik među redovnicima i redovnicama, svećenicima i biskupima.

Vinkov je život bio plodan. Ako bi i nestale njegove ustanove, ostao bi on, Vinko Paulski, neiscrpivi izvor duhovnog bogatstva, o kojemu Andrè Frossard kaže: “Njegov je život bio Evanđelje”, ili “Gospodin Vinko ostaje neusporedivi vođa na putu ostvarenja ljubavi prema Bogu i prema čovjeku“.

Srž njegove ljubavi prema bližnjemu je u tome što je bijednima i nesretnima vratio ljudsko dostojanstvo i pokazao da se ljubav ne može odijeliti od poštivanja. Snagu za sve ovo crpio je pred Presvetim. Njemu je jedino bilo važno ne izgubiti u djelovanju kontakt s Bogom. Vodilo ga je bezgranično povjerenje u Božje vodstvo i Božju providnost i nisu ga zbunile ni brige ni udarci. Sve je prihvaćao u istinskoj poniznosti. Govorio je svojim sestrama: “Vi nastavljate djelo Isusa Krista i dužne ste postati mu slične.”

“Kako bi naš Gospodin o tome prosuđivao? Kako bi se On ponašao u takvom slučaju? Što je On o tome rekao?”, pitao se često sv. Vinko, tako da je to postalo “kraljevsko pravilo” svih njegovih čina. Jezgra je, dakle, Vinkove duhovnosti raditi kao Isus Krist. Neka to bude i “kraljevsko pravilo” njegovih duhovnih kćeri, sestara milosrdnica!