Sestra Geralda (Ana) Jakob

Rođena je 17. srpnja 1906. u Donjari kod Carevdara, od oca Josipa i majke Roze, rođ. Tolnaj. Krštena je 23. srpnja 1906. u Župi sv. Barbare u Carevdaru, tada Zagrebačka nadbiskupija, a danas Bjelovarsko-križevačka biskupija. U Družbu je stupila 31. kolovoza 1925. godine. Privremene redovničke zavjete položila je 21. prosinca 1927., a doživotne 21. prosinca 1931. godine u Zagrebu. Poslije zavjetovanja radila je u gradskoj ubožnici kao bolničarka, a nakon toga premještena je u bolnicu Vrapče gdje je vrlo savjesno radila u ambulanti na teškoj dužnosti s umobolnim pacijentima. U noći 15. svibnja 1945., u 39. godini života, partizani su je odveli zajedno s ostalim sestrama, bolesnicima i ranjenicima te bacili u Jazovku jer je bila svjedokom masakra što su ga u podrumu bolnice vršili nad ranjenicima. Svoje milosrdničko služenje zapečatila je herojskim djelom: komandantu koji ju je odveo u Jazovku prije odlaska dala je injekciju, isprala mu i povila ranu koju je zadobio od ugriza psa.

Evo što o sestri Geraldi piše samostanska kronika: Godine 1931- pohodio ju je Gospodin bolešću pa mu je sada služila trpljenjem i nastojanjem oko zdravlja koje se znatno popravilo jer je od godine 35. pa do onoga kobnog dana kada će biti ubijena bila neprekidno namještena u ambulanti u Vrapču.Tu se u poslu odlikovala velikom točnošću. Često je morala skratiti ili prekinuti san te biti na uslugu siromašnim udovima Isusa Krista. Svoje žrtve pridonosila je tiho i mirno spremnošću Vinkove milosrdnice. Imala je plemenito srce i dobru volju. I onima prema kojima je osjećala naravnu nesklonost bila je na uslugu.Tako je jednoj od tih sestara ne zamoljena učinila veliku uslugu. Tim joj je skinula tešku brigu s vrata i znatno olakšala rad.

Jedne noći ostavila nas je tužne i žalosne. Svoj odlazak zapečatila je dobrim djelom. Još u zadnji čas dala je injekciju, isprala i povila ruku onome koji ju je odveo iz naše sredine. Bio je to Vinkov Karitas – ljubav jedne milosrdnice. Blagi Gospodine, budi joj milostiv….

Ozna ju je odvela u Jazovku. Tri su redovnice platile životom svoju ljubav i požrtvovnost prema ranjenicima, i to mučeničkim životom, jer su se usudile poviti rane ranjenom hrvatskom vojniku poslije bleiburške tragedije ili, što je vjerojatnije, jer su bile svjedocima partizanskog masakra nad hrvatskim ranjenicima i njihova odvođenja ujazovku.

U autorovoj knjizi Svećenici žrtve rata i poraća (1994.) piše:

Probuđena iz sna u noći… odvedena i završila u Jazovki. Oficiru Ozne, prije nego ju je odveo, dala je injekciju i povila mu ranu na ruci, jer ga je pas ugrizao! Tako je završio život milosrdnice sv. Vinka i njegovog Karitasa!

Zašto je ubijena ova dobra sestra?

Prema jednoj verziji, sestre su sklonile jednog hrvatskog ranjenika, pa su zbog toga stradale. Prema drugoj, pak, verziji, sestre su vidjele kako su partizani svake noći odvodili ranjenike i bacali ih u Jazovku. Neke su čak i ubijali u podrumima bolnice pa su ih mrtve iznosili u kamion, vozili i bacali u jamu, jer im je bilo lakše u jamu bacati trupla, nego žive ljude koji su se otimali.

U svakom slučaju, završile su u Jazovki. Nikakvom se politikom nisu bavile. Samo su previjale rane ranjenicima – i partizanskim i hrvatskim.To što su partizanima previjale rane bila im je dužnost, a što su hrvatskim vojnicima previjale rane, za to su morale završiti u Jazovki.

 

Izvori i literatura:

Izvješće iz Kronike Sestara milosrdnica.

Baković,Anto, Svećenici žrtve rata i poraća, Zagreb, 1994., str. 239.